– Ilja Erenburg –
Prijatelj se ne provjerava na gozbi, nego u nevolji. Narodi se ne provjeravaju na paradi, nego na bojnom polju. Strašni rat je sve ogolio. U danima iskušenja vidjeli smo plemenitost i niskost, hrabrost i malodušnost. Oni koji su se činili jaki pokazali su se slabima, a oni koji su se činili slabima — jakima. Zastarjele nijesu samo predratne karte Evrope; zastarjele su i predratne ocjene.
U jesen 1941. godine Nijemci su vikali da je Sovjetska Rusija pobijeđena. Naši saveznici su nas oplakivali. Prošle su tri godine. Sovjetska Rusija ide na Berlin. Naši prijatelji i naši neprijatelji zadivljeni su snagom Rusije. Prije rata bili smo velika zemlja. Postali smo velika sila. Mnogi naši gradovi su spaljeni. Mnogi naši ljudi su ubijeni. Ali u iskušenjima se pokazala naša snaga: rasli smo iz dana u dan. Dovoljan je dah djeteta da ugasi šibicu, ali vjetar samo raspiruje šumski požar.
Prvi svjetski rat rodio se u Srbiji. Mnoga junaštva počinili su Srbi u godinama toga rata, ali Srbija je ostajala pojedinost, epizoda. O borbi Srba Evropa je govorila pokroviteljski: borba maloga naroda.
Nijemci su napali Jugoslaviju gotovo usput: poslije Francuske, a prije Rusije; poslije Belgije, a prije Grčke. Osvojili su Jugoslaviju za deset dana. Mislili su da je to epizoda Drugog svjetskog rata. Surovo su se prevarili. Koga su Nijemci srijetali na svome putu u danima osvajanja? Izdajnike. Vojnika Nedića. Civila Pavelića. Deset pucnjeva i stotinu poklona. Malo granata i mnogo osmijeha. Samouvjereni i tupi Nijemci odlučili su da im je Jugoslavija već u džepu. Ali tada se pojavio neko ko je bio zainteresovan: ne Pavle, ne Maček — narod. Počeo je pravi rat. Počeo je onda kada su Nijemci objavili da je rat završen.
Svima je poznato da su Nijemci pedantni. Teško da griješe u četiri računske radnje. Ali osim običnog računa postoji i račun srca, a Nijemci ga ne znaju; kod Nijemaca je umjesto srca limenka. Napavši Rusiju, Nijemci su znali da imaju više tenkova. Nijesu znali šta je rusko srce. Nijesu znali da će sovjetski mladić krenuti na tenk s bocom i ručnom bombom. Shvatili su to prekasno.
Pobijedivši Jugoslaviju, Nijemci su znali da je Jugoslovena mnogo manje nego Nijemaca i Talijana. Nijemci su znali da Jugosloveni nemaju savremeno naoružanje. Ali Nijemci nijesu znali kakvo srce kuca u grudima Jugoslavije. I to su saznali. Nije bilo ni jednoga dana kada su Nijemci mogli reći: „Sva Jugoslavija je naša.” Oni su napredovali, a narod se povlačio, odlazio u planine, krvario, ali se nije predavao; i kada su se Nijemci spremali da četvrti ili peti put proslave osvajanje Jugoslavije, narod je prelazio u napad, gonio je osvajače. Već četrdeset mjeseci ratuju narodi Jugoslavije, i Nijemci ne mogu da ih pobijede. Znači, nije stvar u aritmetici. Znači, Jugoslavija nije ni pojedinost ni epizoda Drugog svjetskog rata. Neka diplomate na mirovnoj konferenciji preispitaju karte. Jugoslavija je 1941. godine bila drugorazredna sila, jedna od balkanskih zemalja. Na vagi na kojoj su diplomate pokušavale da pronađu ozloglašenu ravnotežu, Jugoslavija je bila mali teg, nalik Rumuniji. Prošle su tri godine, i mi vidimo čudo: Jugoslavija je u prvom redu. O junaštvu Narodnooslobodilačke vojske govori cio svijet. Ime maršala Tita obišlo je pet djelova svijeta. Opštoj pobjedi Jugoslavija ne prilazi kao komordžija, nego kao izviđač. Ona nije samo oslobodila nekoliko svojih oblasti; ona je osvojila novo mjesto u poslijeratnoj Evropi. Mnoge „zvijezde” postale su statisti. Gdje je Pjaca Venecija i balkon s kojega je urlao duče? Njegova rika odražavala se na kretanje akcija u Čikagu ili Melburnu. Sada njegova rika samo razdražuje opečenog i izgrebanog firera. Pokazalo se da su priče o Rimskom carstvu bile blef. Naravno, narodi Jugoslavije s poštovanjem se odnose prema starim pjesnicima i umjetnicima Italije. Ali narodi Jugoslavije vide da je savremena Italija duhovno podivljala. Poslije Prvog svjetskog rata nad Evropom je stajala magla. Megaloman D’Anuncio požurio je da Talijanima Fijumom nadoknadi Kaporeto. Sada su narodi Jugoslavije pokazali da umiju da brane svoje.
U danima pomračenja Evrope, u danima trijumfa rasne teorije, Jugoslavija je zapalila baklju bratstva. Nijemci, koji su sebe proglasili „narodom gospodara”, nadali su se da će se održati uspostavljajući hijerarhiju robijaša, huškajući jedan porobljeni narod protiv drugoga. Nijemci su se nadali da će se u Zagrebu održati na tijelima Hrvata pobijenih od četnika. Nijemci su se nadali da će se u Beogradu održati na tijelima Srba pobijenih od ustaša. Plašili su Hrvate lobanjom Mihailovića. Plašili su Srbe krvavom keceljom Pavelića. Ubijali su muslimane rukama Srba. Mučili su Crnogorce rukama Hrvata. Natopili su zemlju Jugoslavije krvlju nevinih. Ali ta krv nije nagrizla Jugoslaviju. Ta krv je učvrstila novu Jugoslaviju, zemlju slobodnih naroda. Još nedavno Balkan su nazivali barutnim magacinom Evrope. Balkan će sjutra postati simbol bratstva, vrt Evrope.
Darežljiv je narod Jugoslavije; nije mjerio žrtve, nije štedio svoju krv. Istoričari i pjesnici napisaće knjigu o borbi crnogorskih brigada, o epopeji Kozare, o egzodusu seljaka iz Banije, o jurišu na Prozor, o velikoj bici koja je trajala trideset sedam dana i trideset sedam noći, o planinskim prelazima po ljutim mrazevima, o tome kako su partizani tukli njemačke divizije, kako se srce naroda pokazalo tvrđim od svih tenkova.
Sada više ne treba dugo trpjeti. Čvrsto smo odlučili da stignemo u Berlin, i da tamo stignemo što prije. Čini mi se da smo tim svetim nestrpljenjem već zarazili svoje saveznike: oni brzo napreduju kroz Francusku, kroz Belgiju. Braća jugoslovenskih partizana — francuski franktireri — vode žestoke borbe s osvajačima. Njemačku promaja probija sa svih strana. Neće se izvući iz obruča. Mi se spremamo za Berlin ne zato da bismo gledali kako esesovci prefarbavaju natpise i liju krokodilske suze. Idemo u Berlin da jednom zauvijek završimo s njima, da razbojničkoj Njemačkoj izbijemo očnjake i polomimo kandže. I Jugosloveni imaju šta da kažu Nijemcima. I Jugosloveni će stići u Njemačku. Da bi se podigao miran dom, treba očistiti okolinu. U ove velike predvečeri naš narod i naša vojska s divljenjem misle na ep nove Jugoslavije. Bili smo zajedno u žalosti; bićemo zajedno i na slavlju.
(Prevela Izdavačka kuća Sava iz: Vmeste. — „Slavjane”, 1944. — Br. 9. — Str. 7–9.).