– Ilja Erenburg –
Prijatelj se ne provjerava na gozbi, nego u nevolji. Narodi se ne provjeravaju na paradi, nego na bojnom polju. Strašni rat je ogolio sve. U danima iskušenja vidjeli smo plemenitost i niskost, hrabrost i malodušnost. Oni koji su se činili snažnima pokazali su se slabima, a oni koji su se činili slabima — snažnima. Zastarjele su ne samo predratne karte Evrope, zastarjele su i predratne procjene. U jesen 1941. godine Nijemci su vikali da je Sovjetska Rusija poražena. Naši saveznici su nas oplakivali. Prošle su tri godine. Sovjetska Rusija ide na Berlin. I naši prijatelji i naši neprijatelji zapanjeni su snagom Rusije. Prije rata bili smo velika zemlja. Postali smo velika sila. Mnoga naša naselja su spaljena. Mnogi naši ljudi su ubijeni. Ali u iskušenjima se pokazala naša snaga: rasli smo iz dana u dan. Dovoljan je dah djeteta da ugasi šibicu, ali vjetar samo raspiruje šumski požar.
Prvi svjetski rat rođen je u Srbiji. Srbi su u tom ratu počinili mnogo podviga, ali je Srbija ostajala detalj, epizoda. O borbi Srba Evropa je govorila pokroviteljski: borba malog naroda.
Nijemci su napali Jugoslaviju usput: poslije Francuske i prije Rusije, poslije Belgije i prije Grčke. Osvojili su Jugoslaviju za deset dana. Mislili su da je to epizoda Drugog svjetskog rata. Surovo su se prevarili. Koga su Nijemci sretali na svom putu u danima osvajanja? Izdajnike. Vojnika Nedića. Građanina Pavelića. Deset hitaca i sto poklona. Malo granata i mnogo osmijeha. Samouvjereni i tupi Nijemci odlučili su da im je Jugoslavija u džepu. Ali tada se pojavio neko zainteresovan: ne Pavle, ne Maček — narod. Počeo je pravi rat. Počeo je onda kada su Nijemci objavili da je rat završen.
Svima je poznato da su Nijemci praktični. Teško da griješe u četiri pravila aritmetike. Ali pored prostog računa postoji i račun srca, a njega Nijemci ne poznaju; kod njih je umjesto srca limenka. Napadajući Rusiju, Nijemci su znali da imaju više tenkova. Nijesu znali šta je rusko srce. Nijesu znali da će sovjetski mladić krenuti na tenk s bocom i ručnom bombom. To su shvatili prekasno.
Pobijedivši Jugoslaviju, Nijemci su znali da Jugoslovena ima mnogo manje nego Nijemaca i Talijana. Nijemci su znali da Jugosloveni nemaju savremeno naoružanje. Ali Nijemci nijesu znali kakvo srce kuca u grudima Jugoslavije. I to su saznali. Nije bilo nijednog dana kada su Nijemci mogli reći: „Cijela Jugoslavija je naša.” Oni su napredovali, a narod se povlačio, odlazio u planine, krvario, ali se nije predavao, i kada su se Nijemci spremali da po četvrti ili peti put proslave osvajanje Jugoslavije, narod je prelazio u napad, tjerao je osvajače. Već četrdeset mjeseci ratuju narodi Jugoslavije, a Nijemci ih ne mogu pobijediti. Znači, nije stvar u aritmetici. Znači, Jugoslavija nije detalj niti epizoda Drugog svjetskog rata. Neka diplomate na mirovnoj konferenciji ponovo pogledaju karte. Jugoslavija je 1941. godine bila drugorazredna sila, jedna od balkanskih zemalja. Na vagi na kojoj su diplomate pokušavale da nađu čuveno ravnotežje, Jugoslavija je bila mali teg poput Rumunije. Prošle su tri godine i vidimo čudo: Jugoslavija je u prvom redu. O heroizmu Narodnooslobodilačke armije govori cio svijet. Ime maršala Tita obišlo je svih pet kontinenata. Ka opštoj pobjedi Jugoslavija ne dolazi kao pratilac, nego kao izviđač. Ona nije samo oslobodila neke svoje oblasti, već je osvojila novo mjesto u poslijeratnoj Evropi. Mnoge „zvijezde” postale su statisti. Gdje je pijaca Venecija i balkon s kojeg je rikao Duče? Njegova rika odjekivala je na kursu akcija u Čikagu ili Melburnu. Sada njegova rika samo iritira opečenog i izgrebanog firera. Pokazalo se da su priče o Rimskom carstvu bile blef. Naravno, narodi Jugoslavije s poštovanjem se odnose prema starim pjesnicima i umjetnicima Italije. Ali narodi Jugoslavije vide da je savremena Italija duhovno podivljala. Poslije Prvog svjetskog rata nad Evropom je stajala magla. Megaloman d’Anuncio požurio je da Talijanima nadoknadi Fijume za Kaporeto. Sada su narodi Jugoslavije pokazali da umiju da brane svoje.
U danima pomračenja Evrope, u danima trijumfa rasne teorije, Jugoslavija je raspalila baklju bratstva. Nijemci, koji su sebe proglasili „narodom gospodara”, nadali su se da će se održati uspostavljajući hijerarhiju robova, huškajući jedan porobljeni narod protiv drugog. Nijemci su se nadali da će se održati u Zagrebu na leševima Hrvata, zaklanih od četnika. Nijemci su se nadali da će se održati u Beogradu na leševima Srba, zaklanih od ustaša. Plašili su Hrvate lobanjom Mihailovića. Plašili su Srbe krvavom keceljom Pavelića. Ubijali su muslimane rukama Srba. Mučili su Crnogorce rukama Hrvata. Prelili su zemlju Jugoslavije krvlju nevinih. Ali ta krv nije razjedinila Jugoslaviju. Ta krv je učvrstila novu Jugoslaviju, zemlju slobodnih naroda. Još nedavno Balkan su nazivali barutnim skladištem Evrope. Balkan će sjutra postati simbol bratstva, vrt Evrope.
Velikodušan je narod Jugoslavije — nije mjerio žrtve, nije žalio svoju krv. Istoričari i pjesnici napisaće knjigu o borbi crnogorskih brigada, o epopeji Kozare, o izlasku seljaka iz Banije, o jurišu na Prozor, o velikoj bici koja je trajala 37 dana i 37 noći, o planinskim prelazima u surovim mrazevima, o tome kako su partizani tukli njemačke divizije, kako se srce naroda pokazalo jačim od svih tenkova.
Sada više ne treba dugo trpjeti. Čvrsto smo odlučili da stignemo u Berlin, i to što je moguće prije. Čini mi se da smo tim svetim nestrpljenjem već zarazili naše saveznike: oni brzo napreduju kroz Francusku, kroz Belgiju. Braća jugoslovenskih partizana — francuski franktireci — vode žestoke borbe s osvajačima. Njemačkom duva promaja. Ne može izaći iz okruženja. Idemo u Berlin ne da gledamo kako će esesovci prefarbavati natpise i liti krokodilske suze. Idemo u Berlin da jednom zauvijek završimo s njima, da im izbijemo očnjake, da im polomimo kandže razbojničke Njemačke. I Jugosloveni imaju šta da kažu Nijemcima. I Jugosloveni će stići u Njemačku. Da bi se izgradila mirna kuća, treba očistiti okolinu. U ove velike predvečeri naš narod i naša vojska sa divljenjem misle o epu nove Jugoslavije. Bili smo zajedno u nesreći, bićemo zajedno i u slavlju.
(Prevela Izdavačka kuća Sava iz: Vmeste. — „Slavjane”, 1944. — Br. 9. — Str. 7–9.).