– Marijan Stilinović –
U broju od 8 februara ove godine „Borba” je pisala o zločinima koje su u Bosni i Hercegovini počinili ustaški koljači u fratarskim mantijama. Podaci koji su u tom članku objavljeni, pretstavljaju zapravo blijedu sliku one svirepe i zvjerske stvarnosti u kojoj su glavnu ulogu odigrali fratri-dželati ne samo u Bosni i Hercegovini, nego u čitavoj našoj zemlji.
Dokumenti koje nam je stavila na raspoloženje Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača pokazaće izobličene likove bez srca, duše i savjesti koji se kriju iza fratarskih mantija.
U franjevačkom samostanu Gorici kraj Livna živio je fratar d-r Srećko Perić. Ljudi u Livnu i iz okoline Livna gledali su u d-r Periću duhovno lice koje propovijeda hrišćansku nauku, ispovijeda i pričešćuje kao i svi ostali svećenici i fratri. Oni ga nisu poznavali. Trebalo je da dođe juni 1941 godine, pa da ljudi iz Livna i njegove okoline upoznaju d-ra Srećka Perića. I upoznali su ga tek onda kad se jednoga dana popeo na propovjedaonicu samostanske crkve u Gorici i uputio im ove riječi:
„Braćo Hrvati, idite i koljite sve Srbe. Najprije zakoljite moju sestru, koja je udata za Srbina, a onda sve Srbe od reda. Kad ovaj posao završite, dođite k meni u crkvu, gdje ću vas ispovijediti i pričestiti, pa će vam svi grijesi biti oprošteni.”
Ljudi iz Livna, Srbi i muslimani, čuli su za taj poziv d-ra Srećka Perića, ali nisu vjerovali da će se on ostvariti. Ostali su kod kuće u uvjerenju da se njima ne može ništa dogoditi, jer oni nisu nikom ništa skrivili i čitavog svog života živjeli su uvijek tiho i povučeno, radeći svoj posao. Trebalo je da dođe 21 avgust 1941 godine, pa da ljudi u Livnu dožive stvarnost onih riječi koje je d-r Perić uputio s propovjedaonice goričkog samostana. Toga dana rulja ustaških koljača pokupila je sve Srbe Livnjane i odvela ih u šumu Koprivnicu između Bugojna i Kupresa i tamo ih zvjerski pobila. Nekoliko dana iza toga odvedeni su u istu šumu i porodice ubijenih. Ustaška rulja silovala je žene, rezala im dojke, starcima sjekla ruke i noge, vadila oči, a maloj djeci odrubljivali su glave i bacali ih u krilo majkama. Prijetnja d-ra Perića stigla je i ljude na okoline Livna. Iz pedeset srpskih domova sela Golinjeva sva muška čeljad pobacana je živa u jamu na brdu Tušnici, a porodice njihove, žene, djecu i starce, ustaše su bacili u jamu na brdu Komašnici. Iz sela Gornji i Donji Runjani su ustaše bacili 500 muškaraca, žena i djece u jamu u Klanačkoj Šumi, u selu Čaprazlijama zaklali su 200 ljudi. U osnovnoj školi u selu Čelebiću zaklali su 300 žena i djece, a muškarce su bacili u jamu u šumi Bikuša. Tako su ustaše izređali, na poziv d-ra Srećka Perića, sva sela livanjske okoline i do 20 avgusta 1941 godine pobili oko 5.000 muškaraca, žena i djece u livanjskom srezu.
U samostanu Petričevac kraj Banje Luke živio je fratar Filipović. Fra Filipović nije se ni po čemu razlikovao od ostalih fratara u tome samostanu, i njega takođe ljudi iz okoline Banje Luke nisu dobro poznavali. Kad je 8 februara 1942 stigla u Banju Luku Pavelićeva „tjelesna bojna”, ljudi su upoznali fra Filipovića. „Tjelesnu bojnu” Ante Pavelića fra Filipović je pozdravio pokličem: „Ubijajte, a ja ću vas razriješiti grijeha.” Zajedno sa ustaškim natporučnikom Želićem stavio se fra Filipović na čelo „tjelesne bojne”, i onda su se uputili u okolna sela Banje Luke. U selima Drakulić, Motika, Pavlovac, Hankola i u rudniku Rakovica poklala je ta „tjelesna bojna“ oko 2.000 muškaraca, žena i djece. Kad su ustaške vlasti, hoteći da zametu trag svojih zločina, naredile iskopavanje leševa u jednoj jami, od 41 leša bilo je dvadeset petoro djece od 2 mjeseca do 10 godina. U strahu pred osvetom i gnjevom naroda fra Filipović sklonio se u Zagreb i u zatvoru, na Savskoj cesti služio misu, ispovijedao i pričešćivao zatvorenike. U jesen 1942 godine u uniformi ustaškog natporučnika i pod imenom Miroslava Majstorovića fratar Filipović pojavio se kao zapovjednik logora u Jasenovcu. O fra Filipoviću, komandantu koncentracionog logora u Jasenovcu, pričaju logoraši kao o čudovišnom zločincu. U knjizi „Koncentracioni logori” (izdanje „Vjesnika” Jedinstvene narodno-oslobodilačke fronte Hrvatske) piše d-r Zvonko Tkalec na str. 76 ovo:
„Pred Božić 1942 pobjegla su iz logora četiri logoraša Židova, inžinjer Danon s trojicom svojih drugova. Čuvši za taj bijeg, Majstorović je pomahnitao. Vraćajući se kolima u logor, ugledao je… dvojicu Židova kako stoje i razgovaraju. Skočio je s kola, došao do njih i zapitao šta su govorili. Ne čekajući odgovora, odmah je sazvao u tom momentu prisutne logoraše…, povukao revolver i ustrijelio najprije jednoga, pa onda ispalio hitac u drugoga. Taj je pao ranjen, i kad se pridigao, Majstorović mu je ispalio i drugi metak u glavu, no čovjek još nije bio mrtav. Tada mu je kleknuo na prsa, povukao nož i zaklao ga. Istog je dana po načelu ’kolektivne odgovornosti’… zaklano 56 Židova na radu u selu Bistrici, a drugog dana još devet drugih pred zidom, u prisustvu svih logoraša. Strijeljao ih je sam Majstorović, i kako smo kasnije po rupama na košuljama ustanovili, svoj devetorici nije pucao u srce, već u desnu stranu grudi, da smrt ne bi odmah nastupila. I ovo nije bilo Majstoroviću dosta za doček Božića. U Kuli se nalazilo oko 600 žena i djece, dovedenih iz nekih sela na Kozari. Najprije ih je ostavio više dana bez vode i hrane, dok se žene nisu počele penjati na prozore i vikati. Na Badnje veče ustaše su ih pobili. Takav je bio Božić 1942 godine.”
Fra Filipović-Majstorović, komandant ustaških koljača, taboruje još uvijek u nekom koncentracionom logoru i nastavlja svoj krvnički zanat.
Trebalo bi sastaviti čitave knjige, da bi se opisali svi čudovišni zločini fra Zvonka Brekala, pomoćnika Filipovićevog u Jasenovcu, Sidonija Šolca, fratra iz Našica, koji je, obilazeći slavonska sela, gonio Srbe da pređu na rimokatoličku vjeru, prijeteći: „Svi će Srbi preko Drine ili u Drinu”, pa Častomira Hermana, koga poznaje Banja, i Vjekoslava Šimića, kojeg je dobro upamtilo Bosansko Grahovo, Kijevo i druga sela Kninske Krajine. Dugačka je lista tih ubica i ljudskih nakaza, od kojih još mnogi, produžavajući svoj koljački zanat, nose i dalje fratarsku i svećeničku mantiju i vrše crkvene obrede.
Sve su to činjenice neoborive, dokazane i poznate svakom čovjeku i djetetu u mnogim krajevima naše otadžbine. One su poznate i poglavarima crkvenih redova i najvišim krugovima rimokatoličke crkve, i vrijeme je da se konačno postavi pitanje šta su ti odgovorni i najviši krugovi rimokatoličke crkve učinili dosada da spriječe dalje zločine tih paklenih čudovišta. A ako već nisu ništa učinili da zaštite žrtve, da li su se barem ogradili od ubica? Ovo pitanje, izgleda, liči na glas vapijućeg u pustinji. Ništa nije pokrenulo savjest crkvenih poglavara — ni grozne muke djevojaka i žena koje su ustaški zvjerovi silovali, rezali im dojke i bacali onda žive u jamu, ni samrtnički ropac slabih staraca, kojima su sjekli ruke i noge i vadili oči, ni jezoviti pisak djece kojima su rezali grkljane i sjekli glave i bacali ih onda majkama u krilo. Srca crkvenih poglavara nisu jače zakucala, ona su ostala hladna, tvrda i nijema. A kad je najveći poglavar rimokatoličke crkve u Hrvatskoj, nadbiskup d-r Alojzije Stepinac ipak morao da progovori, kazao je onda nekoliko licemjernih i šupljih fraza, kojima je osudio i jednu i drugu stranu! Osudio je jednako one koji su naticali na bajonete djecu u kolijevci, odrubljivali glave dojenčadi, i one — koji su strijeljali vukodlake i vampire u ljudskoj spodobi. Ovu licemjernu osudu nadbiskupa Stepinca nećemo nikada zaboraviti, kao što nećemo zaboraviti svirepost „časnih sestara” u Otočcu, koje su u noći 13 septembra 1943 godine pokazale u bolnici ravne partizane, koje su ustaše u bolesničkim posteljama zaklali i kao što nikada nećemo zaboraviti sve svirepe zločine čudovišnih ubica u fratarskim i svećenikim mantijama.
Marijan STILINOVIĆ
(Reprodukovano prema: Borba. — Beograd, 1945. — Br. 55 (15. februar). — Str. 3. — Ćirilica.)