– Luka Džalto i Vinko Konta –
Burna 1941. godina zatekla je Livno i njegovu okolinu u izuzetno komplikovanoj i teškoj situaciji, koju je naročito karakterisala nezaposlenost i siromaštvo, pojačana nacionalna netrpeljivost, česti šovinistički ispadi, stranačke razmirice i otvoreni sukobi među prvacima pojedinih stranaka i nacionalnosti. Na početku 1941. godine svakom je bilo jasno da slijede krupni događaji, a livanjskim nadripolitičarima da je došlo vrijeme za „lov u mutnom”. Uticaj ustaških elemenata, koji je do tada bio neznatan, počeo se jače osjećati među pripadnicima Hrvatske seljačke stranke, u čijim se redovima nalazio dobar broj Hrvata iz livanjskih sela. Narod je, međutim, zbunjeno i sa strahom očekivao događaje koji su mogli izbiti iz takvih prilika, preopterećenih svakojakim strastima i zastranjivanjima. Šta će se dogoditi i šta da se radi!? pitali su ljudi. Oni kojima je otvoreno postavljeno takvo pitanje krojili su odgovore sa stanovišta svojih ličnih želja i računica. Partijska organizacija, malobrojna i od strane režima onemogućena da otvoreno djeluje, pokušavala je da razbije nedoumice i strah, da ukazuje na put kojim treba da se ide, ali nam se sada čini da je to bilo nedovoljno. Obavještenja i propagandni leci su se sporo kretali ilegalnim kanalima. Članove Partije stalno su pratili žandarmi. U isto vrijeme bjesomučno su raspirivane šovinističke strasti od strane ustaša, četnika, mačekovaca i drugih šićardžija, a da režim uopšte nije ozbiljnije reagovao. U Livno i okolna sela počeli su da stižu razni probisvjeti, sumnjivi „političari” i šverceri, očekujući trenutak da ih događaji iznesu „na površinu”. Uslovi za njihovo djelovanje bili su uglavnom povoljni. U Livnu su živjeli Hrvati, Srbi i muslimani, a nacionalna neslaganja tinjala su čitav niz predratnih godina. Zatim, u Livnu je bilo više gradske sirotinje nego u ma kom drugom manjem mjestu. Moglo se, dakle, obećavati i obmanjivati. Takvo stanje je bilo i u okolnim selima, u kojima je carevala neimaština i nezaposlenost.
Zbog svega toga livanjska partijska organizacija se našla pred specifičnim zadacima, koji su zahtijevali maksimalno angažovanje svakog člana Partije na razbijanju pogrešnih shvatanja i mobilisanju naroda u borbi protiv obmanjivača i izdajnika. Livanjski komunisti nisu mogli da se u svojim akcijama oslanjaju na radnike, jer radničke klase nije ni bilo. Glavni oslonac bili su zanatlije, sitni trgovci, gradska i seoska sirotinja. Utoliko prije valja istaći brojnost i snagu livanjske partijske organizacije, koja je nikla iz sindikalnog pokreta zanatlija još 1930. godine i razvila se u snažan politički faktor.
U prvim mjesecima 1941. godine u Livnu je već postojao Mjesni komitet Partije. Brojnost organizacije i složenost zadataka zahtijevali su da postoji takvo partijsko rukovodstvo, koje će usmjeravati borbu i biti u stalnom kontaktu sa Pokrajinskim komitetom Partije za Dalmaciju, za koji je od svog formiranja bila vezana livanjska partijska organizacija. U prvim danima 1941. godine u Livnu i okolnim selima bilo je 50 članova Partije i veći broj simpatizera. Skojevska organizacija je takođe postojala. To je bila solidna snaga, koju je nešto kasnije osjetio neprijatelj i koja je u vrlo teškim uslovima povela narod ovog kraja u oružanu borbu.
Mjesni komitet na početku 1941. godine su sačinjavali: sekretar Vojin Zirojević i Pero Vujičić, Mica Zirojević-Vukelić i Nikica Teklić.
Svoj neposredni politički uticaj u narodu partijska organizacija je ostvarivala preko ćelija, kojih je u to vrijeme bilo sedam — četiri u gradu i tri u selima. Gradske partijske ćelije su djelovale na određenom području grada. Tako je postojala ćelija u Donjoj Caršiji, čiji je sekretar bio Pero Vujičić, u Prikorici, kojom je rukovodio Vojin Zirojević, zatim ćelija za područje Žitarnice, a sekretar je bio Nikica Teklić. Partijskom organizacijom u Gornjem Gradu rukovodila su dvojica drugova — Safet Gagić i Nurija Pivčić. Seoske ćelije su uglavnom sačinjavali siromašni seljaci, koji su između dva rata išli da traže posla u razne evropske zemlje, a naročito u Francusku, Njemačku i Belgiju. Tamo su upoznavali napredni radnički pokret, učestvovali u štrajkovima i postali nosioci naprednih ideja među ekonomskim emigrantima iz ovog kraja. Mnogi od njih postali su članovi komunističkih partija zemalja u kojima su radili, a nekoliko desetina Livnjaka učestvovalo je u Španskom ratu. Takvi ljudi, čim su se vratili u svoje selo, počeli su da aktivno propagiraju ideju borbe protiv režima i eksploatacije i postali su začetnici napredne misli u livanjskim selima.
U selima Zabrišću i Guberu postojala je jedna partijska ćelija. Sekretar te organizacije bio je Dujo Brdar. Za Vidoše i Dobro postojala je, takođe, jedina organizacija čiji je sekretar bio Ilija Marelja. U svim livanjskim selima na sjevernoj strani Livanjskog polja (do Čelebića) bila je samo jedna partijska grupa, za koju je od strane Mjesnog komiteta bio zadužen Pero Vujičić.
Međutim, prilikom organizovanja čitalačkih grupa sastajali su se članovi Partije iz više partijskih ćelija i prorađivali materijal, upoznavali se sa političkim događajima itd. Za takve sastanke korišćeni su izleti, sijela, proslave i slično. Obično je partijska organizacija dobijala dovoljno propagandnog materijala pa je bilo praktičnije da se diskusija, nakon individualnog čitanja brošure, ili letaka organizuje za što veći broj komunista iz više ćelija.
Treba istaći vrlo značajnu činjenicu da je livanjska partijska organizacija od svog osnivanja bila skoro isključivo vezana za Pokrajinski komitet Partije za Dalmaciju. Poznato je da je revolucionarni radnički pokret u Splitu, Makarskoj, Sinju i drugim mjestima srednje Dalmacije bio vrlo jak, što nije moglo ostati bez znatnog uticaja i na razvoj naprednog pokreta sa ove strane Dinare. Livno je u velikoj mjeri bilo, kao i danas, ekonomski orijentisano na dalmatinske gradove gdje se realizovao tržni višak poljoprivrednih proizvoda i drvo, a kupovala industrijska roba. Drugovi iz Dalmacije su često dolazili u Livno i pružali dragocjenu pomoć relativno mladoj i neiskusnoj partijskoj organizaciji. Livanjci su se, opet, svakodnevno susretali u Dalmaciji sa dalmatinskim radnicima, članovima Partije i partijskim rukovodstvom. Sa naše strane to su prvenstveno bili šoferi i šoferski pomoćnici. Oni su uglavnom donosili propagandni materijal od Pokrajinskog komiteta, a kasnije i oružje, a u Dalmaciju nosili izvještaje Mjesnog komiteta iz Livna. Nije, dakle, slučajno što je većina livanjskih šofera u prvim danima ustanka stupila u narodnooslobodilačku borbu.
Livanjska partijska organizacija postala je brojna i jaka zahvaljujući pored ostalog i pomoći dalmatinskih komunista, koji su koristili svaku priliku da nam ukazu na metode borbe i da nas upozore na događaje od značaja za razvoj radničkog pokreta.
Livanjski komunisti spremno su dočekali pripreme za odbranu zemlje od fašističkih zavojevača. Sjećamo se partijskih sastanaka uoči mobilizacije u Jugoslaviji, na kojima su oduševljeno primljeni zadaci da članovi Partije odmah idu u vojsku, da se bore. Bilo je zaključeno da se i ostalim vojnim obveznicima ukazuje na potrebu odbrane zemlje, kako ne bi izbjegavali vojnu obavezu. Ubrzo zatim svi članovi Partije, sposobni za vojsku, javili su se, prema ratnom rasporedu, u svoje jedinice, obukli uniformu i primili oružje. Mustafa Latifić, naprimjer, bio je u Sinjskom garnizonu. Tu je bio Hasan Brkić i još neki komunisti i simpatizeri iz Livna, Jedinica Vinka Konte nalazila se u Tivatu, a Luke Džalte u Nišu. Nikola Kutleša povezao je u vojsku i svoj teretni automobil ,,Ford”. I ostali članovi Partije iz Livna disciplinovano su izvršili svoje obaveze prema otadžbini i prema Partiji, iako su postojale mogućnosti da se ostane u kući, da se izbjegne odlazak u vojsku.
Svim članovima Partije prije odlaska u vojne jedinice je bio postavljen zadatak da se što prije povezu sa organizacijom u vojsci ili u mjestu gdje se nalazi njihova jedinica. Mnogima je uspjelo da izvrše i taj zadatak, što im je omogućilo da iz partijskih izvora blagovremeno dobiju informacije o razvoju situacije. Komunisti su aktivno radili na podizanju borbenosti među vojnicima.
Međutim, događaji koji su nakon toga uslijedili razočarali su sve rodoljube. Okupator je, zahvaljujući izdaji vlastodržaca i vojnih komandanata, pregazio zemlju za nekoliko dana. Ljudi su zbunjeni i puni nedoumice išli svojim kućama, noseći oružje iz kojeg nije ispaljen ni jedan metak. Iz Sinja za Livno pošla su dva puka vojske: 13. puk i 83. mitraljeski puk. Jedinice su se raspale u Vagnju, prevoju preko Dinare. Bilo je žalosno gledati stotine vojnika kako odlaze svojim kućama, gomile mitraljeza, pušaka, bombi, municije i drugog ratnog materijala. Opšti haos povećali su stanovnici najbližih sela, koji su pohitali na mjesto gdje je došlo do raspada pukova. Žene i djeca uzimali su i nosili kućama mitraljeze, puške, pa čak i bacače. Čobani su se zabavljali pucanjem iz malih brodskih topova. Eksplozije su odjekivale Dinarom petnaestak dana.
Nije prošlo dugo vremena od tih događaja, a livanjski komunisti su se ponovo našli na okupu. Znali smo da bitka nije okončana, da ona tek počinje, svi kojima je to bilo moguće donijeli su svoje oružje. Mnogi su pješačili stotine kilometara, zaobilazeći straže u naseljima da bi sačuvali pušku, pištolj ili bombu. Trebalo se probijati kroz okupirana područja, preplavljena okupatorskom vojskom i pripadnicima „Mačekove zaštite”. Na prvim sastancima partijskih ćelija u Livnu poslije okupacije, konstatovano je da je svaki član Partije donio barem nešto od oružja i Mjesni komitet je odmah donio zaključak da se ono i dalje prikuplja. Za uskladištenje i čuvanje prikupljenog oružja bili su zadluženi Strahinja Pažin i njegov brat Jovo. Oni su pronašli pogodnu pećinu u Bašajkovcu iznad Livna, koja je poslužila kao skladište. Naši drugovi imali su zadatak da prikupljaju oružje. Čak je i za novac kupljeno nekoliko pušaka. Za kratko vrijeme u skladištu je bilo dvadesetak pušaka, veći broj pištolja, ručnih bombi i desetak hiljada komada metaka. Šteta je što niko od preživjelih drugova ne zna u kojoj pećini se nalazilo prvo skladište vojnog materijala u Livnu. To su jedino znali Strahinja i Jovo. Oni su, međutim, poginuli u NOB-i, a da partijsku tajnu nikom nisu odali, pa čak ni svojim najintimnijim drugovima, komunistima. Poslije glasine da Nijemci raspolažu specijalnim magnetskim aparatom pomoću kojih pronalaze oružje ma gdje ono bilo sakriveno, narod se uplašio i počeo da masovno predaje vojni materijal neprijatelju. To je otežalo akciju partijske organizacije da se za borbu pripremi što više lakog oružja. Učinjen je pokušaj da nekoliko naših drugova Hrvata uključimo u „Mačekovu zaštitu”. Trebalo je da osiguramo izvor obaveštenja o tome šta neprijatelj namjerava, ali i to da se dokopamo još koje puške. Sjećamo se, naprimjer, da je Toni Mioč dobio partijski zadatak da stupi u „Mačekovu zaštitu”. Iako je u izvjesnoj mjeri već bio kompromitovan, Toni je uspio da bez većih teškoća dobije oružje i da se pojavi kao pripadnik „zaštite”. Preko njega je organizacija dobila mnoga obavještenja na osnovu kojih su preduzimane blagovremene akcije.
Italijanska vojska je ušla u Livno između 20 i 23 aprila 1941. godine. Nastala je pometnja i neizvjesnost. Ni članovi Partije nisu odmah mogli da se snađu. Mnogi simpatizeri tog istog dana pokušali su da od naših drugova doznaju kako će se otprilike razvijati situacija poslije dolaska okupatorske vojske. Odmah naveče Mjesni komitet Partije je održao kratku sjednicu. Razmotrena je novonastala situacija i zakazan širi sastanak članova Partije na kome je trebalo da se daju osnovna obavještenja i smjernice za akciju. Odlučeno je da se sastanak održi sljedećeg dana u 8 sati naveče. Za mjesto ovog važnog dogovora livanjskih komunista određen je Brkića bostan koji se nalazi preko puta zgrade Sundečić, u kojoj je sada smještena osmogodišnja škola. Bilo je više razloga zbog kojih je Mjesni komitet odabrao ovaj voćnjak za održavanje sastanka. On se, naime, nalazi u centru Livna, ali podalje od najprometnijih ulica. U voćnjak se, zatim, moglo ući sa svih strana, skoro neopaženo. Osim toga znalo se da je u Livnu Hasan Brkić i da će prisustvovati ovom sastanku. On je trebalo samo da, pošto iziđe iz kuće, pređe rijeku Bistricu i da se nađe u Bostanu, bez veće opasnosti da će biti otkriven. Na isti način mogao je u voćnjak doći i Vojin Zirojević koga su ustaški agenti pratili na svakom koraku. Održavanje sastanaka u bilo kojoj livanjskoj kući u to vrijeme značilo je izlagati se velikoj opasnosti.
Vrijeme nam je išlo na ruku, jer je taj aprilski dan osvanuo vedar i topao, pravo proljeće. Veče je bilo još ljepše. Oko 8 sati došli smo u Brkića bostan. Zatekli smo nekoliko drugova ispod visokog zida kraj ceste. Sjedeli su u sjeni probeharale stare jabuke i tiho razgovarali. Ako bi nas, slučajno, pronašla italijanska patrola dogovorili smo se da kažemo da smo izašli na svjež zrak. Dvadesetak metara dalje, na ulazu u „Dundečić”, stajala su dva stražara. Visoki zid nas je štitio od njihovih pogleda, ali smo jasno čuli udaranje cokula i kundaka o beton kada bi pozdravljali oficire. Kroz prozor zgrade dopirala je galama vojnika, zveka vojničkih porcija i kašika, smijeh i pjesma vojnika. Građani su žurno prolazili ulicom i nije bilo bojazni da će neko navratiti u voćnjak kraj kojeg je postavljena italijanska straža. Moglo bi se čak reći da su italijanski stražari i ne znajući čuvali livanjske komuniste dok su održavali svoj sastanak.
Nešto poslije 8 sati sastanak je počeo. Pored Vojina Zirojevića i Hasana Brkića sastanku su prisustvovali Mica Zirojević-Vukelić, Pero Vujičić, Nurija Pivčić, Safet Gagić, Vinko Konta, Luka Džalto.
Najprije je govorio Hasan Brkić o borbi protiv okupatora, o potrebi svestranijeg objašnjavanja naših ciljeva. Slušali smo ga pažljivo, jer je govorio o najnovijim događajima, a mi smo bili neobavješteni. Zaključeno je da se pojača veza sa dalmatinskim Pokrajinskim komitetom. Bili su nam potrebni propagandni leci, bilteni i ostala sredstva ilegalnog informisanja, jer ih je bilo malo ili su prekasno stizala. Dalji zaključak bio je da se nastavi akcija prikupljanja oružja. Posebno se govorilo o zabrinjavajućem stanju u međunacionalnim odnosima u Livnu. Ustaški elementi počeli su da otvoreno, na javnim skupovima, prijete Srbima, da ih maltretiraju na razne načine, unoseći strah i paniku u srpske kuće. Zaključili smo da je potrebno svim raspoloživim sredstvima onemogućavati razbuktavanje nacionalne mržnje, objašnjavati da to ne vodi dobrom i da međusobnim razmiricama i prijetnjama pomažemo okupatoru. Pred kraj sastanka usvojen je skroman program proslave Prvog maja. Odlučeno je da u noći, uoči Prvog maja, postavimo veliku crvenu zastavu na Crvenicama i to na nepristupačnom mjestu kako bi se na sam praznik mogla što duže gledati iz Livna, neka se Italijani i ustaše namuče dok je uklone. Programom je, takođe, bilo predviđeno da se sa omladinom organizuju izleti. Sastanak je trajao nešto manje od 2 sata. U Sundečiću su svjetla bila pogašena i zavladao je mir. Samo se čuo tihi razgovor dvojice italijanskih stražara. Razišli smo se bez teškoća svak na svoju stranu.
Ovaj sastanak posebno ističemo, jer je on imao velikog značaja za dalji rad livanjske organizacije, u kojoj su se, doduše, i do tada sastajali članovi Partije i iznosili svoja mišljenja o novonastalim prilikama, ali je nedostajala akcija i određeni zadaci.
Uoči Prvog maja Italijani su uhapsili sekretara Mjesnog komiteta Partije Vojina Zirojevića. Vijest o tome brzo se pronijela Livnom. Mi smo bili uvjereni da je došlo do provale u organizaciji i da će uslijediti hapšenje i ostalih članova Partije. To je, međutim, bila pogrešna pretpostavka, jer su svi građani Livna i okolnih sela znali da je Vojin komunista i da je zbog toga prije rata bio hapšen i osuđivan, pa Italijanima nije bilo teško doznati od koga potječe revolucionarna aktivnost u ovom kraju i ko je njen inicijator.
Prvog maja ispred današnje zgrade Narodnog odbora sreza i gostionice ,,Labud” krenula je kolona italijanskih kamiona u pravcu Splita. U kamionima su se, pored vojnika, nalazili istaknutiji livanjski Srbi. Govorilo se da idu u internaciju. Nakon tri dana svi ljudi su se iz Splita vratili svojim kućama osim Vojina, koji je, kako se poslije saznalo, otjeran u italijanski koncentracioni logor na otoku Ugljanu.
To je bio težak udarac za livanjsku partijsku organizaciju. Osjećali smo se obezglavljeni i niko nije znao određeno reći šta dalje da se radi. Čak ni prvomajska proslava nije sprovedena onako kako je bilo zaključeno na sastanku u Brkića bostanu. Jedino je grupa omladinaca iz Gornjeg Grada pošla na izlet u Bašajkovac, ali je i taj izlet protekao u znaku žalosti za uhapšenim sekretarom Mjesnog komiteta. Samo onaj ko je poznavao Vojina Zirojevića i s njim radio može ocijeniti kakav je gubitak za cjelokupan oslobodilački pokret u ovom kraju predstavljalo njegovo hapšenje. Vojin je bio preduzimljiv partijski rukovodilac, sa velikim revolucionarnim iskustvom. Nemoguće je zaboraviti trenutke kada je u teškim situacijama samo sa nekoliko riječi ohrabrenja povraćao ljudima samopouzdanje i vjeru u pobjedu. Na svakom mjestu i u svim prilikama on je bio dobar čovjek i veliki revolucionar. I u danima najbjesomučnijih međunacionalnih prijetnji i trzavica Vojin je bio podjednako omiljen među Srbima, Hrvatima i muslimanima. On je osvojio simpatije Livnjaka još 1935. godine, kada je u Livnu proširio i učvrstio partijsku ćeliju.
Pošto su, neposredno iza Vojinova hapšenja, protekla prva uznemirenja počeli smo da se sastajemo u manjim grupama. Svi članovi Partije govorili su da treba nešto da se radi, ali niko nije mogao da kaže šta. Stanje je bilo utoliko teže što su svi raniji kontakti sa Pokrajinskim komitetom za Dalmaciju skoro isključivo bili vezani za Vojina Zirojevića. Sada je trebalo da se na tom poslu angažuju drugi ljudi, a to je bilo teško i iziskivalo je dosta vremena. Među članovima Partije, a posebno u Mjesnom komitetu, postojao je strah od eventualnih grešaka, koje bi se mogle učiniti ako se budu preduzimale samoinicijativne akcije, bez znanja i odobrenja Pokrajinskog komiteta.
Ta pasivnost livanjske partijske organizacije i „očekivanje direktive” potrajali su čitav maj. U junu je izabran novi Mjesni komitet, koji su sačinjavali: Pero Vujičić, sekretar, Šefko Latifić, Miro Popović, Šime Morović, Mujo Dizdar, Vinko Konta.
Povećanje broja članova Mjesnog komiteta Partije bilo je neophodno, jer je situacija u Livnu i okolini postajala sve teža. Hapšenja, progoni, pljačka i prijetnje postali su glavni metod ustaške vlasti. Naslućivale su se zločinačke namjere ustaša i trebalo je učiniti pokušaj da se one spriječe.
Zatim su pale prve nedužne žrtve. Šestog juna naveče grupa Srba iz Donjeg Polja sa popom Ristom Ćatićem dotjerana je u autobusu iznad sela Suhače kod Livna. Poubijani su i bačeni u jamu. Ubrzo je ista sudbina zadesila doktora Duša Mitrovića, popularnog livanjskog ljekara, zatim predsjednika suda u Livnu Krstu Zubića i pravnika Ranka Margetu. Njih su ustaše poubijale u okolini Gornjeg Vakufa. Govorili su „Zmiji treba najprije smrskati glavu”, misleći na uglednije Srbe, intelektualce. Nekoliko dana kasnije još jedan autobus sa livanjskim Srbima otišao je na stratište u Koprivnicu. Među njima je bila i Mica Zirojević, inače Hrvatica.
Mjesni komitet Partije, čim su pale prve žrtve, organizovao je hitno obavještavanje Srba o opasnostima koje im prijete. Mreža obavještavanja bila je pojačana većim brojem naših simpatizera. Sugerisano je ljudima da se sklanjaju u šumu ili da bježe u druga bezbednija mjesta. Međutim, ovdje je livanjska partijska organizacija doživjela veliki neuspjeh. Teško je, naime, bilo ubijediti ljude u to da će biti poubijani, bez obzira što su davali izjavu da su van svih političkih događaja i da se lojalno odnose prema ustaškom režimu. Pretpostavljali su da su oni koji su već stradali bili upleteni u nekakvu zavjeru protiv Pavelićeve ,,NDH”, a bilo je i takvih koji su vjerovali da se ljudi, živi i zdravi, nalaze negdje u zatvoru, a možda i na radu u Njemačkoj. Nesreća je, dakle, bila u tome što narod nije mogao da povjeruje da ustaše mogu činiti takva zvjerstva. Zbog toga je ljudima izgledalo besmisleno napuštati svoja ognjišta, teško stečeni komad zemlje, kuću, trgovačku ili zanatsku radnju. Doduše, bilo je dosta slučajeva da su članovi Partije i simpatizeri uspjeli da uvjere ljude u opasnost koja ih čeka i oni su se spašavali na razne načine.
Među važnijim događajima u partijskoj organizaciji iz tog vremena treba spomenuti uži sastanak grupe komunista, održan na inicijativu Ante Mioča, španskog borca, koji je pobjegao iz francuskog koncentracionog logora i došao u Jugoslaviju. Dogovoreno je bilo da se sastanak održi pod Hajdukovića vrbama, na mjestu gdje se sastaju Žabljak i Bistrica. Pored Ante Mioča, na sastanak su došli Pero Vujičić, Jozo Popović i Vinko Konta. Bio je 27. juli 1941. godine, sunčan ljetni dan, pa smo se svukli kao da ćemo se kupati. Kada nikoga nije bilo u blizini sjedili smo na obali i razgovarali, a čim bi se neko pojavio skakali smo u vodu i plivali. Koristili smo zadržavanje u vodi za saopštavanje i dogovore. Na tom neobičnom sastanku Anto Mioč nam je saopštio odluku o dizanju opštenarodnog ustanka protiv okupatora i njihovih pomagača. To je, koliko mi znamo, bilo prvo zvanično saopštenje livanjskoj partijskoj organizaciji da je Centralni komitet KPJ pozvao narod u oružanu borbu. Prilikom povratka u Livno saznali smo važnu novost: tog dana pukla je prva ustanička puška u Donjem Livanjskom polju. Dok smo išli cestom u Livno u susret nam je jurio automobil. U njemu smo prepoznali zabrinuto lice ustaškog logornika Dragana Urumovića. Odmah smo shvatili da ide do ustaničkog područja kako bi se uvjerio u istinitost vijesti o ustanku.
Sutradan, 28. jula u rano jutro, ustaška policija je počela da masovno hapsi livanjske komuniste i simpatizere. Tog jutra uhapšeni su: Mirko Kutleša, Boško Škaro, Pero Vujičić, Nikola Jurkić, Luka Bilić i Vinko Konta. Broj uhapšenih simpatizera bio je daleko veći. Komunisti su bili zatvoreni u zgradu osnovne škole (današnje gimnazije) sa oko 160 Srba iz Livna i Gubera. Nekoliko članova Partije uspjelo je da pobjegne ispred hapšenja. To su bili Živko Jurkić, Strahinja Pažin i Jovo Pažin. Oni su se sklonili u šumu iznad Cincara. Neki se tog dana nisu nalazili u Livnu, pa su ih ustaški policajci uzaludno tražili.
U noći, 30. jula, svi Srbi su izvedeni iz škole, povezani žicom i u kamionima odvezeni pod selo Prolog, gdje su poubijani. Livanjskim koljačima došli su da pomognu njihovi pomagači iz Duvna, Posušja i Imotskog. Oni su bili odlučili da najprije likvidiraju grupu komunista. To se, međutim, nije dogodilo zahvaljujući molbama porodica uhapšenih članova Partije i intervenciji nekih funkcionera iz ustaške vlasti. Čini se da je najviše pomogla okolnost što su svi zatvoreni članovi Partije bili Hrvati. Poslije nekoliko dana pušteni su na slobodu. Ustaše su smatrale da su svojim zločinima zaplašili narod i da do pokušaja oružanog otpora više ne može doći.
Poslije ovih krvavih događaja nastupio je period jačanja partijske organizacije u Livnu, kada je ona u očima naroda postajala jedini istinski borac za slobodu. U toku avgusta sastanci su češće održavani, članovi Partije i skojevci su tražili da idu u šumu, da se bore. Mjesni komitet je zaključio da se uputi grupa drugova na Cincar sa zadatkom da pronađe pogodno mjesto za smještaj partizanskog odreda. U toj grupi bili su Anto Mioč, Bono Rančić, Živko Jurkić, Sefet Gagić i Strahinja Pažin. Pošto su obišli šumovita područja iza Cincara predložili su da se odred smjesti u Drežnici. Mjesni komitet je taj predlog usvojio, jer je Drežnica udaljena od komunikacija a nalazi se na području sa kojeg je odred mogao da djeluje u većem broju glamočkih, livanjskih i kupreških sela.
Propagandni materijal stizao je iz Dalmacije redovnije, a rasturan je vrlo uspješno preko partijskih ćelija i skojevskih organizacija. Uticaj Partije u livanjskim selima snažnije se osjetio tek u avgustu, kada su naši drugovi pokušali da kroz Hrvatsku seljačku stranku upozore ljude na ciljeve oslobodilačke borbe. Uspjeh nije izostao. Svi pošteni Hrvati su bili ogorčeni ustaškim zločinima. Oni su počeli da se okupljaju oko tada još malobrojnih članova Partije u selima. Naročito dobri rezultati postignuti su u Vidošima, Dobrom, Zabrišću, Guberu, jednom dijelu Suhače, i u samom Livnu. Dobar dio hrvatske i muslimanske omladine oduševljeno je prihvatio ideju borbe za oslobođenje, što je kasnije i potvrđeno masovnim stupanjem u redove narodnooslobodilačke vojske. To je, nesumnjivo, bila krupna politička pobjeda partijske organizacije u Livnu.
Nekoliko naših drugova u toku avgusta i septembra dobilo je pozive da stupe u domobrane. Oni su se za savjet obratili Mjesnom komitetu, koji je odlučio da oni treba da stupe u domobranske jedinice, računajući da će među prilično demoralisane domobrane unijeti još više nepovjerenja prema ustašama. Sjećamo se da su u domobrane stupili Jozo Popović, Ismet Latifić, Jure Marelja i još neki drugovi. Svi oni su poslije došli u odred i donijeli oružje. Pokazalo se, međutim, da je u toku intenzivnih priprema za formiranje partizanskog odreda bilo korisnije da članovi Partije ostanu u Livnu, pa su preduzete mjere da se onemogući dalje slabljenje partijske organizacije. Ustaškim vlastima je odgovaralo da sve ljude, koji su smatrani za komuniste i simpatizere oslobodilačkog pokreta, uklone iz Livna, a mobilizacija u domobrane bila je najpogodniji način da se to učini. To im nije pošlo za rukom, jer smo i mi mijenjali taktiku i preko Nurije Halapića, kandidata Partije, koji je radio kao vojni referent u načelstvu, organizovali uništavanje vojnih pozivnica, koje su se odnosile na naše ljude. Ustaše su bjesnile, jer nikako u Livno nisu stizale pozivnice za one koji su im smetali.
Još uvijek smo imali malo oružja, pa smo koristili svaku priliku da se dokopamo koje puške, pištolja, municije. Luka Džalto je jednom prilikom, vozeći teretni automobil, navratio u domobranski garnizon u Sinju i potražio neke naše drugove. Našao je Džebraila Džirlu, Juru Marelju, Jozu Popovića i Safeta Pivčića, koji su mu pod sjedište u kamion natrpali nekoliko ručnih bombi, pušku i municiju. Domobranske jedinice su postale tada prilično siguran izvor oružja i mi smo taj izvor maksimalno koristili.
Od drugova na Cincaru stizale su vijesti da je sve gotovo za smještaj odreda, ali u očekivanju pomoći Pokrajinskog komiteta oko formiranja odreda protekao je i septembar.
Sa prvim danima oktobra 1941. stigla je u livanjsku partijsku organizaciju radosna i ohrabrujuća vijest — iz italijanskog koncentracionog logora oslobođen je Vojin Zirojević, koji se nalazi sa ustanicima u Donjem livanjskom polju. Mi, članovi Partije, susretali smo se na livanjskim ulicama, čvrsto stiskali ruke jedni drugima i tiho saopštavali „Došao je, uskoro ćemo ga vidjeti …” Bili smo uvjereni da će sve krenuti drugačije, da će nestati straha od grešaka, jer nam je iskustvo pokazalo da je sve ono što je Vojin preduzimao bilo u skladu sa opštim ciljevima i zadacima Partije. Više od pet mjeseci nije bio među nama i to se osjetilo u organizaciji. Sjećamo se mnogih teških zadataka iz tog vremena. Kada smo ih izvršavali mislili smo na Vojina i žalili što ne možemo, kao nekada, zatražiti njegov savjet.
Mjesni komitet Partije je dobio obavještenje od Pokrajinskog komiteta za Dalmaciju da pripremi održavanje prve okružne partijske konferencije u Livnu, na kojoj je trebalo da se izabere okružni komitet i postave zadaci dalje borbe. Konferencija je održana 14. oktobra 1941. godine u selu Zastinju kraj Livna, u kući Jovanke Pažin, čiji je sin Strahinja bio komunista, a mlađi sin Jovo skojevac.
Pripreme za konferenciju tekle su bez teškoća. Dogovoreno je da konferencija počne u 21 sat. Ta noć je bila tamna i oblačna, pa su delegati mogli da se kreću bez bojazni da će biti primijećeni i prepoznati. U sobi, koju je osvjetljavala mala petrolejka, zatekli smo Vojina Zirojevića, a s njim je bio i Maks Baće-Milić, predstavnik Pokrajinskog komiteta. Susret sa Vojinom poslije pet mjeseci njegova tamnovanja bio je trenutak koji nećemo zaboraviti. Gledali smo se i grlili, i jedva da je nekom polazilo za rukom da prozbori koju riječ. Svi smo bili srećni, ali se na Vojinovom licu primjećivala duboka ljudska tuga, koju je on pokušavao da sakrije. Razumjeli smo Vojinovu žalost — među nama nije bilo njegove drugarice, Mice Zirojević, ubili su je ustaški zločinci dok je on bio u logoru. Dijelili smo Vojinovu žalost, jer je Mica bila jedina žena član Partije u Livnu, izvanredan drug i pravi revolucionar.
Vojin nam je zatim kratko ispričao kako ga je 31. jula iz koncentracionog logora oslobodila jedna seoska partijska organizacija. U toku avgusta i septembra nalazio se sa Pokrajinskim komitetom za Dalmaciju, oporavljajući se od mučenja i gladovanja.
Livanjsku partijsku organizaciju na ovoj konferenciji predstavljali su Vojin Zirojević, Pero Vujičić, Anto Mioč, Šefko Latifić, Sefet Gagić, Miro Popović, Strahinja Pažin, Mirko Kutleša, Vinko Konta i Luka Džalto.
Pred kućnim vratima stajala je Jovanka Pažin, zaogrnuta ćebetom, pazeći da nas kakva neprijateljska patrola ne iznenadi. Jovanku je smjenjivao njen mlađi sin Jovo.
Vojin Zirojević i Maks Baće-Milić govorili su o dotadašnjem radu livanjske partijske organizacije, a posebno o krupnim greškama, neaktivnosti i pomanjkanju samoinicijative kod partijskog rukovodstva. Bili su odlično obavješteni o svemu što se događalo u Livnu za proteklih pet mjeseci. Vojin se interesovao za neke ljude i postavljao pitanje zašto nisu primljeni u Partiju. Zaključeno je da se odmah pristupi proširenju organizacije i formiranju narodnooslobodilačkih odbora u selima. Najznačajnija je bila odluka da se formira Cincarski odred, da livanjski komunisti, osim izvjesnog broja drugova, uzmu oružje i stupe u odred. Odmah je izabran štab Odreda. Za komandira je postavljen Luka Džalto, a za članove štaba Anto Mioč i Vojin Zirojević. Takođe je zaključeno da Vojin Zirojević i Luka Džalto, iste noći, čim se završi konferencija, krenu u Drežnicu i priključe se grupi drugova koji su ranije otišli u šumu da pripreme smještaj partizanskoj jedinici. Zaduženi su neki drugovi za prikupljanje materijala i oružja. Maks Baće je predložio da odred što prije izvrši napad na neke žandarmerijske stanice čime će porasti ugled partizana u narodu, a dobro će doći i zarobljeno oružje. Na kraju je izabran prvi Okružni komitet Partije za područje Livna i okolnih sela, zatim za dio bivšeg Glamočkog sreza, za kupreško i duvanjsko područje i jedan dio grahovskih sela. U Okružni komitet su izabrani Vojin Zirojević, sekretar, članovi: Anto Mioč, Šefko Latifić, Miro Popović, Šime Morović, Mujo Dizdar, Pero Vujičić.
Bilo je oko 23 sata kada smo se počeli razilaziti. Vojin Zirojević i Luka Džalto pozdravili su se sa ostalim drugovima i sa natovarenim konjem oružja i municije krenuli za Cincar. Vodič im je bio Jovo Pažin.
Svakako je neosporna činjenica da Okružna partijska konferencija u Zastinju predstavlja najznačajniji događaj u razvoju i borbi partijske organizacije u Livnu, pogotovu ako se ona gleda iz današnje perspektive. Prije svega konferencija je učinila kraj dugotrajnom „tapkanju u mjestu” i nekorisnim sastancima i vječnom proučavanju situacije, bez akcije i pokreta. Poslije odluke o formiranju Cincarskog odreda članovi Partije i skojevci su sa nestrpljenjem očekivali trenutak da ostave Livno i postanu partizani. Neposredno poslije konferencije povećao se broj članova Partije kao i broj kandidata, a u narodu je postojala sve popularnija ideja borbe za oslobođenje.
Livanjski komunisti su disciplinovano izvršavali sve zadatke, koji su postavljeni na Okružnoj partijskoj konferenciji. Oni su prema predviđenom planu odlazili u Cincarski odred srećni i zadovoljni što je došao trenutak beskompromisne oružane borbe. Borcima u Drežnici uskoro su se pridružili slijedeći članovi Partije iz Livna — Rafić Tadić, Tadija Boban, Nikola Jurkić, Pero Jelović, Adem Pivčić, Niko Kutleša, Albin Senčić, Mustafa Latifić, Jozo Popović, Mirko Kutleša, Boško Škaro, Strahinja Pažin, Pero Vujičić, Nurija Pivčić, Ivić Krišto i Vinko Konta.
U toku posljednjih mjeseci 1941. godine u Odred su takođe došla dva skojevca, Safet Pivčić i Niko Pažin. Ostalim skojevcima Okružni komitet nije dozvolio da dođu u Odred, jer nije imao gdje da se smjesti toliki broj ljudi, a postojale su teškoće i oko ishrane i naoružanja boraca. Osim toga smatralo se da bi mladići i djevojke od 15 do 18 godina teško izdržali surovu cincarsku zimu pod teškim uslovima partizanskog ratovanja. Livanjski skojevci su imali šta da rade i u samom Livnu. Njihov zadatak je bio da i dalje rade na okupljanju omladine i da je pripremaju za borbu. U Livnu su, takođe ostala i četiri člana Okružnog komiteta Partije — Šefko Latifić, Šime Morović, Miro Popović i Mujo Dizdar i članovi Partije — Jozo Barić, Toni Mioč, Branko Jazvo, Komo Krezo, Šime Biliškov i Anto Vidović-Noni. Oni su imali zadatak da obezbjeđuju normalnu vezu sa Pokrajinskim komitetom, da štampaju i umnožavaju propagandni materijal i da u Odred šalju oružje, baterije, odjeću, hranu i drugo. Zahvaljujući pomoći drugova iz Livna Odred je 1941 godine imao baterijski radio aparat, telefonsku mrežu između skloništa, pa čak i električno osvjetljenje, zatim šapirograf i niz drugih stvari. Imali smo sreću da je među komunistima bilo šofera, mehaničara i drugih struka, koji su se u svašta pomalo razumjeli i iz ničega pravili nešto. Tako su, na primjer, jedan zaplenjeni bicikl i dinamo sa kamiona odlično poslužili za punjenje akumulatora.
Članovi Partije iz seoskih ćelija uglavnom su ostali u selima do kraja 1941. godine, održavajući stalnu vezu sa Cincarskim partizanskim odredom i partijskim rukovodstvom u Livnu. Oni su odigrali značajnu ulogu na mobilisanju seoskog stanovništva u borbi za oslobođenje. Komunisti u selima su bili najsigurnija veza između Odreda i drugova u Livnu, snabdijevali su cincarske partizane hranom, odjećom i drugim materijalom i bili organizatori prvih izbora za narodnooslobodilačke odbore na okupiranom području. Najbrojnija je bila organizacija u Zabrišću u Guberu koju su sačinjavali Dujo Brdar, Ivić Dronjić, Ilija Bralo, Stipo Siško, Pero Baković, Bećir Bilkić, Sućro Zijadlić i Bećo Jandrić.
Vidoši i Dobro takođe su imali zajedničku partijsku organizaciju, a u 1941. sačinjavali su je Ilija Marelja, Ivić Krišto, Ilija Manđeralo, Tomo Jozić, Jozo Mamić, Pero Konta i Pejo Mandić.
U svim selima na sjevernoj strani Livanjskog polja, bila su samo tri člana Partije i oni su sačinjavali jednu ćeliju. To su bili Jozo Kurbaša, Matko Šeremet i Tadija Rimac.
U Šujici je živeo predratni član Partije Stipo Bakrač. On je stalno bio u kontaktu sa livanjskom partijskom organizacijom.
Partijske ćelije u selima u toku novembra i decembra 1941. počele su da okupljaju sve veći broj simpatizera oslobodilačkog pokreta, stvarajući odlične uslove za proširenje organizacije i za masovno stupanje ljudi sa sela, u prvom redu omladine, u narodnooslobodilačku borbu. To bi se isto moglo reći i za Livno. Zbog sve složenijih zadataka pred partijskom organizacijom u toku decembra došlo je do proširenja Mjesnog komiteta Partije u Livnu. Novi članovi Komiteta su postali Branko Jazvo i Komo Krezo. Sekretar Mjesnog komiteta je bio Branko Jazvo. Nadopuna partijskog rukovodstva uslijedila je nakon odlaska većine livanjskih komunista u Odred, među kojima je bilo i članova Komiteta. U isto vrijeme kooptirani su u Okružni komitet Partije Selim Numić iz Duvna i Tono Mioč iz Livna. Ova dvojica drugova trebalo je da pojačaju dio Okružnog komiteta na okupiranom području, koji je imao sve veće zadatke na pripremanju masovnog stupanja ljudi u redove narodnooslobodilačke vojske. U to vrijeme Mjesni komitet je donio odluku o formiranju i jedne udarne čete u samom Livnu. Jedinica je za nekoliko dana formirana, a sačinjavali su je skojevci i komunisti. Za komandira čete bio je postavljen Komo Krezo. Ova četa, međutim, nije izvršila ni jedan borbeni zadatak u Livnu. U toku prvih mjeseci 1942. godine četa se priključila Odredu, predstavljajući njegovu udarnu snagu.
Svaki dan je rastao broj boraca u Drežnici. Cincarskom odredu pripojile su se grupe ustanika iz Doca i Malovana, pa je postojala realna mogućnost da se izvede masovnija borbena akcija. Okružni komitet i štab Odreda odlučili su da se izvrši napad na italijansku kolonu koja bi se kretala na putu Livno — Kupres. Osmog decembra 1941. godine borci Odreda zaposjeli su cestu ispod Malovana i munjevitim napadom razbili jedinu motorizovanu kolonu Italijana. Tom prilikom je zarobljen 21 italijanski vojnik, 6 mitraljeza, veći broj pušaka, dosta municije i drugog vojnog materijala. Takođe su uništena dva kamiona. Ova borba je predstavljala veliku vojnu i moralnu pobjedu cincarskih partizana i o njoj se brzo pronio glas u čitavom kraju. Neposredno poslije ove bitke dobili smo iz Livna obavještenje da su uplašeni Italijani organizovali pravi lov na sve one građane Livna, za koje su smatrali da su simpatizeri partizana.
Vršene su masovne premetačine stanova, hapšenja i saslušavanja. Okružni komitet je intenzivno radio na stvaranju prvih narodnooslobodilačkih odbora u glamočkim, kupreškim i livanjskim selima, sprovodeći u život jedan od najvažnijih zadataka Okružne partijske konferencije. Drugovi iz Odreda su bili zaduženi za pojedina područja i sela. Tako su Niko Kutleša i Vinko Konta bili određeni da u nekim glamočkim selima organizuju izborne konferencije. Vojin Zirojević, Mustafa Latifić, Luka Džalto i Strahinja Pažin su obilazili kupreška sela. Već u decembru 1941. u Docu, Dragniću, Gornjem i Donjem Malovanu izabrani su narodnooslobodilački odbori. Sjećajući se tih izbornih konferencija osjećamo potrebu da istaknemo njihovu masovnost i demokratski način izbora prvih odbornika, koji su dali ogroman doprinos narodnooslobodilačkoj borbi. Sa najvećom ozbiljnošću ljudi su nastojali da narodnu vlast predstavljaju najugledniji i najpošteniji građani. Dvadesetšestog decembra 1941. godine osnovana je prva omladinska organizacija u Gornjem Malovanu, kojom su vrlo uspješno rukovodili Lazo Zjajić, Savo Mašić i Anđelko Zjajić. Iz izvještaja koji smo dobili iz Livna, saznali smo da su uz pomoć članova Okružnog i Mjesnog komiteta izabrani ilegalni narodnooslobodilački odbori u Zabrišću, Guberu, Dobrom i Vidošima, i da su odbornici položili zakletvu.
Važan je bio sastanak sa grupom drugova iz Kupresa, održan tih decembarskih dana u Gornjem Malovanu, u kući Nikole Poljičaka. Iz Odreda su prisustvovali Vojin Zirojević, Mustafa Latifić i Luka Džalto, a iz Kupresa Jozo Erceg, Branko Barišić, Josip Čolić, Matko Turalija i još neki drugovi. Na sastanku su razmotrene mogućnosti odlaska pojedinih drugova u Odred i prikupljanje materijala za našu partizansku jedinicu. Ubrzo iza toga Kuprešani su nam počeli slati so, odjevne predmete, šibice i drugi materijal. U Kupresu i okolnim selima počeli su da čitaju radio-vijesti, štampane u Odredu, kao i drugi propagandni materijal. Od tada Odred je imao redovne kontakte sa članovima Partije, kandidatima i velikim brojem naših simpatizera iz kupreškog kraja.
Ovdje treba da se nešto kaže o livanjskim skojevcima. To je, po našem mišljenju, tema koja traži posebnu obradu, jer je partijska organizacija uspjela da još u predratnim godinama u napredni omladinski pokret okupi veliki broj mladih ljudi iz Livna. To najbolje potvrđuje činjenica da je u livanjskoj skojevskoj organizaciji u drugoj polovini 1941. godine bilo 26 članova.
Teško je naći riječi kojima bi izrazio srčanost i nepokolebljivu vjeru u pobjedu kod ovih mladića i djevojaka koji su, kada im je Partija dala zadatak, odvažno uzeli oružje i borili se. Oni su za sobom poveli stotine mladih ljudi iz Livna, dokazujući da je Partija imala snažnog uticaja u narodu, a posebno u redovima omladine.
Početkom 1942. godine svi livanjski komunisti su se našli pod oružjem. Oni su predstavljali značajnu političku snagu u uslovima razbuktavanja borbe za oslobođenje. Članovi Partije iz Livna stali su na čelo partizanskih jedinica kao komesari i komandiri ili su vršili druge odgovorne dužnosti. Oni su se borili u srpskim, dalmatinskim, krajiškim i crnogorskim brigadama, učestvovali su u svim značajnijim bitkama i junački ginuli na svim bojištima širom Jugoslavije. Od 50 članova Partije, koliko ih je bilo u Livnu 1941. godine dalo je za slobodu svoje živote 36 druga, trojica su umrla poslije oslobođenja. Livanjska partijska organizacija je dala četiri narodna heroja, mnoge komandante i komesare narodnooslobodilačke vojske. Teško bi ovdje bilo nabrajati herojske podvige livanjskih komunista, koji su bez kajanja i straha ginuli izvršavajući zadatke Partije. Od 26 članova SKOJ-a, koliko ih je bilo u livanjskoj skojevskoj organizaciji 1941. godine samo ih je 9 dočekalo oslobođenje. Ostali su uzidali svoje mlade živote u temelje slobode.
Dok su jedni komunisti ginuli drugi su se u ognju revolucije rađali i vaspitavali. Snaga livanjske partijske organizacije nije bila samo u broju njenih članova nego i u njenom jedinstvu sa narodom, u povezanosti sa svakom porodicom, svakim poštenim čovjekom. Nije slučajno da je malo Livno, bez okolnih sela, dalo preko 400 boraca narodnooslobodilačke vojske. U Spomen-knjigu poginulih boraca, pored Vojina Zirojevića, Mustafe Latifića, Nikole i Mirka Kutleše i ostalih članova Partije upisana su i imena skoro 200 Livnjaka.
Luka DŽALTO i Vinko KONTA
(Reprodukovano prema: Džalto, L. i Konta, V. „Livanjski komunisti 1941″. U Ratna sećanja : Knjiga druga : 1941-1945 : Aktivista jugoslovenskog revolucionarnog radničkog pokreta. — Beograd : Kultura, 1961. — Str. 71–84. — Latinica.)