– Miroslav Krleža –
Jesen 1942
Čajanka je potrajala do ranog jutra. Naravno, da se u ova burna vremena svaka pa i najintimnija zabava pretvara u političku skupštinu, pa tako je i jučerašnja čajanka postala pozorištem jedne burne debate, koja vrlo duboko zasijeca u naš budući život i koja je unijela mnogo svijetla u prilike, koje su neposredno prethodile slomu Austro-ugarske monarhije.
Kada je naime, ustao potpukovnik Kvaternik da govori, poviknuo je hrvatski književnik Miroslav Krleža: dolje sa nedostojnim, apostrofirajući time djelovanje potpukovnika Kvaternika za vrijeme njegova službovanja kod maršala Borojevića i kod generalnog gouvernementa u Srbiji.
Općinstvo je zauzelo oštro stanovište za i protiv toga poklika, koji je geslo one struje, koja ide za radikalnim čišćenjem narodnoga života od stare austrijanštine, dok nije ustao povjerenik za vojne poslove gospodin doktor Drinković i u oduljem govoru branio hrvatske časnike, koji su dali poštenu riječ da pošteno služe svojoj domovini. Gospodin doktor Drinković zauzeo je vrlo energično stanovište protiv potkopavanja ugleda hrvatskih časnika. Opštinstvo je s burnim odobravanjem ili negodovanjem pratilo izvode povjerenika za vojne poslove. Major Grubić osudio je oštro napadaje na jednog takvog vrsnog časnika i nazvao je te napadaje jeftinom demagogijom, te je izjavio da on i svi časnici i zavjerenici kane odstupiti sa svoga mjesta, ako se budu potpukovniku Kvaterniku stavljale takve zapreke njegovom djelovanju (povici: dakle vam je potpukovnik Kvaternik više od cijele Jugoslavije!). Nakon toga ustao je gospodin Miroslav Krleža, kojega je općinstvo pozivalo da uzme riječ, i počeo je da govori sa stanovišta, kako je sam naglasio, ne onih koji su kroz vrijeme rata pili u časničkim menažama, nego u ime onih, za koje je kao simbol uzeo dvadesetipetu domobransku pukovniju, koji su, od vlastitih časnika gonjeni i bijeni, u duši nosili ideje oslobođenja, očekujući spas od Srbije, od one iste Srbije na koju su ih ti časnici vodili. Kod tih riječi nastala je vika, upadice, odobravanje, te se cijela skupština rastavila u pojedine grupe gdje su pojedini govornici, časnici, dobrovoljci, potčasnici, vojnici, građani, a pogotovo oni, koji su za vrijeme rata bili zatvarani i kao politički sumnjivci vučeni po frontama, razvijali svoje misli. U općoj galami ne čuje se ništa što pojedinci govore. U to je priređivački odbor dao po glazbi zasvirati kolo i time je ta upadica momentano riješena, a da gospodin Miroslav Krleža nije mogao dovršiti svoj govor. Držimo, međutim, da se u jednoj stvari od ovolike zamašitosti ne može izreći konačan sud, dok se ne iznesu sva akta i dokazi, jer u ovim momentima dok stvaramo novu organizaciju, a pogotovo vojničku, potrebno je da imademo posla sa čistim računima.
»Obzor«, 14. XI 1918, br. 257, str. 3. Poslijepodnevno izdanje.
Čajanka u počast srbijanskim oficirima
Demokratsko udruženje jugoslavenskih žena priredilo je sinoć čajanku u počast srpskih časnika, koji su se zaustavili na proputovanju za Rijeku sa jednim bataljunom srpskih četa. Dvorana i galerije dupkom pune općinstva iz svih slojeva građanstva. Osobito je brojno bio zastupan krasni spol. Dvorana je bila prekrasno iskićena narodnim i slavenskim barjacima i zelenilom. Aranžman uopće u svakom je pogledu uspio, mada je sama priredba bila improvizirana u prostorijama u kojima se dan i noć izmjenjuju naše sokolske straže. Čajanku je otpočeo naš jugoslovenski zagrebački pjevački klub sa pjesmom »Slovenec, Srb, Hrvat«…
… dalmatinski đaci, Srbijanci i Bosanci, Srkulj, Pribićević, Drinković, a od Srbijanaca bili su prisutni potpukovnik Simonović uz silno oduševljenu radost i zadovoljstvo građanstva.
Dogodila se je mala disonanca radi koje su morali uzeti riječ Budislav Grgur Anđelinović, Mato Drinković, potpukovnik Kvaternik i Miroslav Krleža, koja se je, da je bilo više takta sa svake strane, mogla izbjeći. Ali ju je vrlo brzo preturilo jednodušno pjevanje »Iz bratskog zagrljaja«. Čajanka je potrajala do u ranu zoru.
»Hrvatska riječ«, 14. XI 1918, br. 300, str. 3.
Bila je to pijana noć, ma kako pijana, pijana tako luckasto, da su se sve slave i barjaci, svi Kajmakčalani i svi ikonostasi s morem adrijanskim i s Lijepom našom u čudnoj gunguli spleli do bunila budalaste, raskalašene pijanke, pijane kao što su bili oni davni dani, kada se naša austro-madžarska stvarnost pijano otkotrljala pod prijestolje Karađorđevića. Kao prazna pivska flaša u smeće…
»Hermelinski, kraljevski grimizno« pijana bila je ta noć u viziji one pijane rulje, bjesomučno lude od zanosa, od pobjede, od halucinacija, rulje tako pijane te je, povjerovavši u istinitost svojih obmana, zaboravila da sanja. Svi su bili doista posvema pijani, kada sam stigao u tu rojalističku gungulu oko ponoći. U velikoj dvorani Kola i Sokola halabučilo je sve i urlalo, kao što se kod nas urla po pijanim mehanama, krčmama i oštarijama od Stražilova do Stenjevca i od Kolovrata do metohijskih i makedonskih manastira. Kakav bajram filistarskog oduševljenja! Kakav urnebes pijandura, kakvo muvasto, bezglavo oblijetanje kroz koprene gustog, neprozirnog dima, kakvo bjesnilo jezika i nogu, kakvo muktaško lokanje šilera, dingača i muškata, kakve vesele carske karmine po dičnom »Obzoru«: dva put zakonito izabranoj hrvatskoj dinastiji Habsburga!
Od pedeset hiljada najodabranijih izabranika naše političke kreme nad kremama, te se noći bio opio cvijet zagrebačke jugorojalističke inteligencije, i svi detektivi i ministri, povjerenici Narodnog vijeća Srba, Hrvata i Slovenaca, i veliki župani austro-madžarski i hrvatsko-slavonsko-dalmatinski pjesnici, glupani i carinici, pred bogatom gozbom i od izgleda na beskrajno site i bogate gozbe (koje će potrajati dok smo živi), poludjeli su od zanosa.
Opijeni, vineni, omamljeni, vinolentni, ti naši cilindraši, ti sivi fiškali i beamteri, postali su te pijane noći bonapartistički glasni i nametljivi, kao da su od baruta crni i od krvi masni dogurali do te pobjedničke čajanke, u trijumfalnoj ulozi historijskih pobjednika. Kao gavranovi i čavke, kad slijeću nad leševe po oranicama (a tih mrtvaca ležalo je na sve strane bezbroj, jer je smrt haračila po našim urvinama za ove četiri godine poprilično i na sve strane osjećao se vonj paljevine i pokojnika), ta se družba uzgraktala od radosti nad ovom gozbom.
Pijani su bili, doista, ti bijedni strvinari posvema, kada sam stigao u tu južnoslovjensku gungulu oko ponoći. Mila pokojnica habzburška upepelila se, nema tome nekoliko dana, a nad carskim, doslovno toplim još truplom već se patetično govori o jednoj novoj Dinastiji, o »mladoj, seljačkoj, naprednoj« Dinastiji, o Dinastiji, koja »prevodi Stuarta Milla«, o Dinastiji, koja je »socijalistička dinastija«, »narodna«, pa čak i »republikanska«! Ova, biva — »republikanska Dinastija«, Dinastija »u opancima«, prolijeva večeras vrčeve malvazije. Ona je zasula stolove tortama i kobasicama, da bi se uz ovo kraljevsko pijano roktanje prorajtalo još i ono malo pameti, što se nije izdimila iz naših polupraznih pijanih tikava!
Eto, oko te pijane čajanke plamti požar narodnoga ustanka, a ovdje se igra sveslavenska drajfirtlpolka pasje lojalnosti, da je neka nova Aula »pro nobis«1 i da ona ne će vladati »de nobis — sine nobis«2 nego »pro nobis«… in signo verae et perpetuae3 »plemenske ravnopravnosti«.
U gradu Agrarnu plamte na raznim stranama krovovi, kukurik se čuje ognjenih pijetlova i lelek zvona sa gorućih zvonika turopoljskih: narod se pokrenuo poslije Četrdesetiosme opet jedamput, da se digne, da prestane klečati pred cilindrima i pred kadaverima, da postane Čovjekom. Odjekuju iz mraka pucnji i laje iz daljine mašingever Schwarzlose, a ovdje Zofke, Zlate i Olge igraju svoje pijano ilirsko kolo, ovdje suluda terevenka preskakuje stolove i razbija čaše na neolegitimističkom balu malograđanske kaše i ričeta.4 Ciči gužva našeg demokratskog »milovidnog krasnog spola« sa »nadobudnim« kraljevskim oficirima, predstavnicima srbijanske Armije, kojima se rodoljubno građanstvo obraća sa cvijećem, s konjakom, sa virštlima i iskrenim narodnim ilirskim zanosom, punim jelačićevskog oduševljenja za Pobjednike dana. Slatke naše zagrebačke gospodične zaboravile su na umidrane svoje carske kavalire u Pejačević-hoznama; uz zveket čaša i oružja, uz pisku frula i cilik tambura naše hercig i cifraste frajlice zaboravile su svoju carsku i kraljevsku argamersku straussijanu i »čar valčika«, te naše slatke pucice i cukerpoherajske frajlice šmajhlaju se oko Srbijanaca, igrajući u đakovačkoj narodnoj nošnji Petrinjske gospojinske udruge Srbijančicu u opancima, jer »naša nova narodna Dinastija je republikanska«, ona »prevodi Stuarta Milla«, »naš kralj je Bakunjinov prijatelj«, pak je tako i »naš mladi Regent« neka vrsta slobodoumnog bakunjinovca: revolucionaran, idealan, Sveslaven i jugoslovjenski demokrat! Hercig! Za pusiti! Za cvikipusiti!
Probijam se između mase zdjeletina prepunih savske ribuštine, u mislima sa stihom besmrtnoga Štoosa o horvackom Kipu Domovine:
Som — vre z mustači gizdavo miže,
Lampe prot savskem ribicam zdiže…
Nut pako drage kip Domovine
Na skolkam hrče, vu mertvečke hiže.
Probijam se kroz obezglavljeno rakijanje, gdje se sve uzmuvalo od raznoraznijeh vinušina i pelinkovaca, gdje se uspucali šampanjski čepovi i pjeni zlatan samotok, i gdje se sve raskvasilo i razblažilo od balave i slaboumne euforije svenarodne blesavosti, i razmišljam o žalosti štoosovskoj, kako se odonda nije ništa promijenilo. Stojim usred pijanog delirija i promatram, nut, nut, dragi Domorodci, gdje se u ovom vinogradu Ilirije Velike sve okitilo vinovom lozom, gdje se sve uzvriskalo i uzjujukalo, uzvrištalo i uzroktalo kao u kakvoj pjesmi Mirka Bogovića
Abeceda i Azbuka,
To je naša težka muka…
Sve se orosilo od suza i od znoja, sve se porosilo od vodica nebeskih, sve se uzbljuvalo, svi prave kišu na sve strane te samo klokoću i žubore vode koje teku kroz nas, birtaški, simpozijski, doista ilirski antično sve teče, panta rhei, u znojavom paklu, u smradu parfema, rakije i baruta, gdje sijevaju gvozdene furune kao usijane tave i bakrači, gdje se sve dimi gusto te se u toj sivoj kopreni rumene krabulje krvavih obraza, sve se uskiselilo na pajšl, na fileke, na virštle, sve se kuca, sve loče, sve urla: živijo!
— Živijo Ante, živijo Milan, živijo šjor Mate, lipo je govorija, ča je triba govorit, živjeli šjor Mate, zdravi bili, živjeli šjor Ivo, kneže dubrovački, adio, gosparu, živijo Petar, živijo Svetozar, slava Gaju, slava Jelačiću, svi pjevaju o Srbijancima i o Bosancima, o sivom tiću Miletiću, onam’ onamo, za brda ona, tamo je Prizren, tamo je ustaj, bane, Hrvatska se zove, rujna lica, rujna vina, Lepa naša domovina, kolo vode, živo kolo, Lepa naša domovina, plešu mladi sve okolo, marha pase rog se čuje, zora puca, bit će dana, onam’ onamo, tamo je otok bleški, kinč nebeški, svi pjevaju o Triglavu, o Kosovu do besvjestice, u pijanoj histeriji, a ja prolazim kroz gužvu i mislim: eto, to je naša historija i nikada nitko ne će saznati ni znati, kako je zapravo sve to izgledalo u takvom jednom historijskom trenutku, kada je grad Agram proslavio propast Austrije, godine osamnaeste mjeseca novembra.
Pao sam na taj politički bal iz melankolične samoće. Već nekoliko dana mučio me neodređen osjećaj, da oko mene leži mnogo mrtvih stvari. Siget, Muhač, Beograd, Jajce, Knin, Sisak, Kacijaner negdje leži u kostanjevečkom blatu, izjele ga unske ribe, a na njegovu topu, kacijanerki, odsjekli su glavu Mikuli Zrinskom u Sigetu, stari grof Herberstein sjedi na svom ptujskom gradu i zuri desperaterski u zelenu Dravu, Drava tiho teče, brzo valja rani novembarski snijeg, oko staroga grofa Herbersteina oklopi i portreti Zrinskih, čakovečki gobleni, i pred njegov dvorac stigla je ovrha, čuje se bubanj, stigli su egzekutori i u ime Zrinskih, Care Lazo, čestito koljeno, gdje si, eto smo stigli s duplom ljutom — a zlatna lutka leži u kutiji sama, potpuno sama, u zlatnoj odeždi. Care Lazo, da se kucnemo, šta ćutiš, Srbine tužni, u Svetome Duji paluca jedno jedino kandilo i duge sjenke potitravaju po korintskim kolonama, Christe, eleison mrmlja kor dominikanaca — eto se spajamo sa šizmom in patribus infidelium, oko Svetoga Donata zadarskog huču sove. Noć je četiristogodišnja, gazimo preko kadavera, sve je puno mrtvaca, ruku, nogu, lubanja, zmijurina, kosturnica, grobalja, katakomba, Jajce, tamo leži posljednji kralj Stjepan Tomašević i drži u svojim rukama svoju vlastitu patarensku glavu, u remetskoj crkvi spava Jan Panonije, homoseksualac, pjesnik, ateist, biskup, potpuno anoniman u svojoj vlastitoj zemlji, nepoznat, nepriznat, neštampan, zaboravljen poslije četiristo godina, na Mirogoju spavaju Iliri, Vraz, Vrba, Prešern, rodoljupci, hlapci, dvjestašezdeset krovova svetoga Franje, »bit će sutra nešto kobasica s pasuljom — ako Bog dragi da«, prazna đakovačka katedrala, rokće negdje prase u susjedstvu, Vladika spava, a oko Strizivojne Vrpolja, Kapele Batrine i Vučjaka plaču na smrt ranjene madžarske lokomotive. Posljednji habzburški nokturno, velika patetična poema, koja nema svoga pjesnika. More mračno, ustalasano more bije pod Velebitom, od Obrovca do Tulovih Greda nigdje čovjeka, a od Vrlike i od Sinja štekću mitraljeze, odjekuje pucanj do senjskih zidina. Uznemirile se uskočke glave na kolcima, oblijeću ih čudne glasine: propala je Austrija.
Čitao sam te noći Vojnovića, neke njegove fraze o Narodnom Jedinstvu i o Oslobođenju, i nikada mi taj pjesnik nije izgledao satkan od hartije i od snobizma više nego te noći. Šta će nam ova drugorazredna talijanska roba, ako boga znate?
Nad krovovima zatitralo je rumenilo požara tako intenzivno, te su se pramenovi grimiznih sjenki prelijevali po sobi, da sam i sam uznemiren ustao i pogledao kroz prozor. Uznemirili su se i golubovi pod fasadom i počeli da lepeću i da nervozno kruže oko dimnjaka. Plamte magazini oko Južnog kolodvora, nad Turopoljem je nebo krvavo. Oko Gorice, oko Stupnika, Mraclina, Ščitarjeva i Odre sve gori. Dugo Selo i Kerestinec, Sveti Ivan Zelina i Kneginec, Belec, Lobor, Pušča, sve gori…
Austrija je zapravo tako nečujno nestala prije nekoliko dana iz našeg malog grada, da od mnogopoštovanih naših dragih sugrađana nitko nije ni primijetio, da Austrije zapravo tu i nema više među nama. Sve je ostalo na svome mjestu. Palancegeri i Wasserthal, apoteka Mittelbach, Kastner i Ohler, Grand Hotel, Prva hrvatska i Eskomptna, bazar Berger, Kugli, Corso i Lovački rog, zlatni satovi u Bulvanovom izlogu, knjige kod Breyera i Bettelheimovi kaputi i Mosingerove fotografije. U izlogu jednoga bazara na Trgu grofa Jelačića, jednoj su dražesnoj bijeloj vunenoj pudlici svezali oko vrata koketnu mašnu od mile trobojnice, a u izlogu apoteke kod »Ranjenog srca Isusova« svezali su oko sadrenog Hipokrata isto tako jednu koketnu pantljiku od mile trobojnice sa bijelom krizantemom; relativno mnogo milih trobojnica, pokislih od novembarske kiše, micalo se ispred dosadnih, građanskih dvosobnih stanova u centru grada, gdje se nad otvorenim grobom Austrije o tome događaju nije više mnogo govorilo. Donijeli građani kući mrtvu Austriju u mokrom novinskom papiru (posebnog izdanja) kao krepanu ribu, pojeli pečenog purana na Sesvete, jedinu brigu, hoće li isplatiti novembarske plaće na Prvoga, skinuli su s vrata, sve u redu, državna blagajna Narodnog vijeća Srba, Hrvata i Slovenaca isplatila je »beriva« na Prvoga uredno, »državna blagajna« eskontira kao šalter uredno dalje, teatar nije prestao da radi, u redu, molit ćemo lijepo, pala je samo zavjesa i sve se mijenja kao brza promjena pozornice između jednog i drugog čina. Skidaju po uredima slike Franje Josipa, zabijaju se čavli za nove slike kralja Petra u crvenoj maršalskoj uniformi, a kor intelektualnih jeromonaha, arhimandrita i kaluđera, »iz tmine zabvenija tropar ubirajušči«, počeo je da gunđa staru pjesmu Priključeni ja, Prepečeni ja i Ujedinjenija, da slovenski, serbski jezik — dva su puta — a k jednoj ćeli vode nas!
U šumu ovog krasnorječja oživješe svi agramerski lirski štigleci i zanjihaše se sve rodoljubive hengelampe na tom vjetru, »ko zapadne crkve, ako je dobrodeteljan, a ko istočne — ne pita se ko se kako krsti, no čija mu krvca grije dušu«, jer — dakako — »laktom vjere glupost čojka mjeri«.
Na svim političkim našim vrbama propištalo je toliko svirala onih dana, da se od njine piske nije čula ni jedna mudra, ljudska riječ.
Nijesam mogao ostati u sobi. Ulice prazne, nigdje čovjeka, a zgrada Kola i Sokola blista u punome sjaju prvog gospojinskog bala, poslije četiri duge ratne godine. Znao sam da su naše »demokratske gospođe«, koje su sebe, svom vlastitom građanskom stilu uprkos, prozvale na plakatu »Ženama«, i to još »jugoslavenskim«, priredile večeras u svima prostorijama Kola i Sokola svečanu čajanku u počast srbijanskih oficira, i tako su me iz mraka privukli rasvijetljeni prozori ove rodoljubive ženske, da ne kažem gospojinske čajanke, i tako sam se našao u pijanom bunilu, pomalo još uvijek duhom odsutan i žalostan.
Popeo sam se na galeriju. Gledam odozgo kroz onu gungulu od drmeša, gajdi, berde, bajsa, Cigana, klavira i vojničkih truba na kraljevsku trpezu sa bijelim stolnjakom u sredini dvorane. Na čelu trpeze Njegova Preuzvišenost Gospodin Doktor Mate Drinković, Povjerenik Narodnoga Vijeća za Vojne Poslove, a do Njegove Preuzvišenosti Povjerenika Narodnoga Vijeća za Vojne Poslove zum k. und k. Generalštab zugeteilter Oberstleutnant der k. und k. Infanterie Herr Slavko Kvaternik, kao šef Kancelarije Povjerenika Narodnoga Vijeća za Vojne Poslove, na vršenju dužnosti zamjenika Šefa Štaba Hrvatske Narodne Vojske i njen glavni Zapovjednik.
Ja sam tada bio napisao »Tri domobrana«, »Madžarsku domobransku novelu«, »Smrt Franje Kadavera«, »Jambrekovu smrt« i hiljadu i jednu domobransku Smrt i taj tip carskog i kraljevskog potpukovnika, dodijeljenog jednom Povjereniku Narodnog Vijeća Srba, Hrvata i Slovenaca kao zamjenik Šefa Štaba Hrvatske Narodne Vojske, u tome trenutku nije za mene predstavljao drugo nego jednu figuru iz moje vlastite proturatne proze. Na trpezi, na damastu ruže u srebrnim kondirima, nasmijane praseće glave, šiler, jeruzalemac, graševina, burgundac, pelinkovac, konjak, maraskino, torte, glajhgeviht i muškaconi, muškaconi kao rodoljubivi dar onih istih gospo jinskih prstića, koji su velikom Vladiki Đakovačkom štikali petit pointe za Njegovu sobu, kada se radilo o južnoslavjanskom Salonskom Vladičanstvu, i koje su kao jugoslavjanske rodoljubive ružoprste vile tim istim svojim prutićima rukovale triperšpricama po austrijskim ratnim bolnicama, ne bi li tako spasile svoje veliko, rodoljubivo banskosavjetničko Ime u »Zlatnoj knjizi naroda Hrvatskoga« kao samaritanke austrijskog Crvenoga križa. Djelujući četiri godine po motu Generala Feldmarschalleutnanta von Scheurea: »Die Kerle sollen sich zerreissen«5, one su po ovim srebrnim aufzacima prosule večeras masu štanglica i paprenjaka na aktuelan agramerski rodoljubivi moto: »Die armen serbischen Kerle sollen sich anfressen!«6 Pomagati kod rezanja narodnih ruku i nogu, koketirati sa hipokratskim mesarima u gali carskih i kraljevskih četnih nadliječnika, biti šarmantna sestra bolničarka sa krvavobojadisanom kosom kao Saloma, nositi dnevno na limenom pladnju Johanaanove domobranske glave pod salvetom u mrtvačnicu, igrati u đakovačkoj narodnoj nošnji na dobrotvornim zabavama za produženje carskog pokolja, zabijati zlatne čavle u Slavensku Lipu, pozdravljati ranjenike u masama i sa cvijećem kao da se radi o majalisu, klanjati se zlatnim papučicama carevića Otona, biti dobra Hrvatica i otmjena gospođa jučer, a jugoslavenska demokratska žena večeras, sa jednim jedinim Idealom Dinastije Karađorđevića na pastozno ružiranim usnama, i to od ove čajanke večeras do prekosutra — to znači na karijerističkom grafikonu pratiti razvojnu liniju svoga gospodina supruga, banskoga savjetnika, koji je sve svoje austrijske ordene bacio večeras u smeće, da bi već sutradan mogao da zvekeće novim balkanskim značkama, koje producira ista bečka fabrika kao pasje marke neukusno i podjednako unosno već godinama.
Bio sam hamletovski raspoložen. Promatram sa galerije ovu sasvim dobro organiziranu carsku i kraljevsku oficirsku menažu — puše se cigare, prepričavaju se frontaški vicevi: »Tu smo postrijeljali toliko i toliko talaca, tamo smo povješali na hiljade onih baraba i veleizdajnika«, a ovdje je, večeras, sasvim intimno, toplo, duhovito, elegantno — wirklich geistreich und gemütlich,7 vani pucketa oganj pobune, uzlijeću ognjeni leptiri požara i umorno padaju mali padobrani od žara u sjajno ustitranom krugu, uz lavež mitraljeza ove iste gospode Kvaternika i drugova protiv tog istog hrvatskog naroda, koji je još jučer pjevao o Kvaternikovim carskim menažama:
Care Karlo, džaba tebi straža,
Kad nam nedaš oficirmenjaža!
Nema što, džaba narodu sve! Ova gospoda Kvaternici dobro su sebi organizirali stvar! Carske menaže imaju svoju dublju logiku!
Promatrajući sa galerije tu suludu, pijanu gozbu potpuno pasivno, bez ikakve, pak i najsakrivenije namjere da u tu carsku i kraljevsku karađorđevićijansku česnicu umijesim kvasine i da im zakiselim taj njihov slavski kolač bilo kakvom byronskom ili gribojedovskom logikom, sav sam se bio rasplinuo u slikama. Moje slike bile su zamagljene čitavim kompleksima historijskih reminiscencija: u Sankt-Peterburgu Lenjin se bije za Internacionalu, sjenka dužda Dandola stigla je pred Zadar sa svojim galijama. Talijani nadiru u Istru i na Kvarner, a ovamo je stigla solunska povorka u šinjelima od gutaperče; konji, topovi, vagoni (u sanducima žrtve Solunskog procesa), na Rivi degli Schiavoni urlaju mase, tamo laje D’Annunzio, fenjeri potitravaju na crnoj blatnoj vodi, fijuk vjetra, Consiglio dei Dieci — Morlakiji ponovno prijeti propast, u švicarskom krilu bečkog Burga sjaj voštanica, Habsburg na katafalku, a ovdje Franchet D’Espereyevi Anamiti, Turci i Arnauti nose na svojim barjacima kontrarevoluciju. Ove crno-žute kreature potopit će Auroru, ovi naši carsko-kraljevski i kraljevski republikanski Kornilovi i Denikini međunarodna su kuga…
Smrt Habsburga svakako je u historiji naroda hrvatskoga važan datum. Samim faktom što Habsburg večeras leži pred našim očima ovdje u velikoj dvorani Sokola na odru, zatvara se jedan krug od krvavih četiristo godina. Hiljadupetstotinadvadesetišesta, Staleži i Redovi Kraljevine ostali su bez svog kraljevskog gospodara godine 1526. oko Male Gospoje, a na Silvestrovo našli su već sebi drugoga, kao što je to Signoriji javio papin legat: »Per trovarsi un altro Signore«. A ovi naši današnji Staleži i Redovi (zubara i fiškala i popova) izgubili su svoga Kralja poslije četiristo godina smrti i krvi, takoreći prekjučer, na Sesvete, a, eto, nijesu ga još ni pokopali, pak ne će da čekaju ni do Adventa, da bi se Habsburg ohladio, i već su našli Kraljevini Hrvatskoj novoga prosca. To su hrvatski svatovi sa Karađorđevićima! Iz ovih pijanih svatova progovara večeras rakija, politički duplo ljuta, koja viče, urla, pjeva političke gluposti, koja ih je već povela, koja ih vodi, te se valjaju po toj klekovači i toj šljivovici kao pobljuvana Noemova barka. Čitava korablja Narodnoga vijeća valja se na tom potopu vinskom, sa svim svojim žirafama i opicama, i svi bleje, svi viču uzduž i poprijeko, od Avale do Čakovca, Lazo, Milane, Mato, Ante, Svetozare, pišite nam, sretan put, tamo daleko, daleko kraj mora, tamo je čika Pera, jaši konja bela, u boj, u boj, mač iz toka, naj’ puška govori, kralja Petra od megdana, nogom stupaj, nogom lupaj, prosto zrakom ptica leti, a nad svima dere se bas-bariton naderane bekrije i urla pjesmu o nekakvim čamčićima na vrbovoj grančici. Ca je triba govorit, samo tovar ne vidi, to nam je jedini put, oštija, svi su pijani kao konjokradice, kad im je pošlo za rukom da se s ukradenom kobilom ciganski provuku preko granice!
Rakija progovara iz Gospodina Povjerenika Narodnog Vijeća Srba, Hrvata i Slovenaca za Vojne Poslove Doktora Mate Drinkovića, jer da on nije pijan kao ilirski bog (hej, ustaju bozi, bozi ilirski ustaju), zar bi On mogao da nazdravlja svom glavnom »suradniku i prijatelju«, gospodinu potpukovniku Slavku Kvaterniku, »kao rodoljubu, koji je za svoj narod spreman položiti glavu, i to u svakome trenutku, i to — ako je potrebno — još večeras«!
»Che ubriacone«, mislio sam u sebi o našem šjor Mati, koji je — eto — »bratjo«, kao »svaki izmed nas, učinio rodu glas«, o toj smiješnoj zubarskoj kreaturi, kose četkaste i guste kao dikobraz, koji se kao pravi civil-dentist ulaguje ovom carskom i kraljevskom krvniku! Alal mu vjera ovom našem šjor Mati! Promatrajući gospodina doktora Matu Drinkovića, gdje umilno i pasji servilno nastoji kako bi umilostivio ovu carsku i kraljevsku mesarsku dogu, koja nije četiri godine radila drugo nego klala naš narod i koja večeras isto tako kolje i vješa taj isti narod od Đakova do Međumurja, imao sam impresiju, da je taj slavni povjerenik Narodnoga vijeća srpsko-hrvatsko-slovenačkog za vojne poslove potpuno senilan! Njegov ljubimac, zet Jozue Franka, potpukovnik Kvaternik, cmače se kameleonski s ovim kraljevskim oficirima kralja Petra Karađorđevića i ustrijelit će večeras svakoga tko nije za kralja Petra Karađorđevića, kao što je još sinoć vješao svakoga tko je bio za Petra Karađorđevića, kao što će prvom prilikom opet vješati za Habsburga protiv Petra ili za Petra protiv Habsburga ili za bilo koga tko se bilo kada pojavi na Dravi ili u ovome gradu na bijelome konju kao pobjednik, jer to nije čovjek nego karikatura iz moje ratne proze.
Poznavajući junkere i carske mangate kao likove iz svojih vlastitih tekstova, s kojima sam već više od godinu dana antišambrirao po raznim uredništvima (ali ih nitko nije htio štampati), osjetio sam se u čudnome snu. U stvarnosti jedne carske oficirske menaže, u mrtvačkoj kozmogoniji, koju sam napisao ili, ako hoćete, »izmislio«, jer su me svi moji suvremenici (gotovo jednoglasno) uvjeravali, da, opisujući tu krvničku čeljad, stvari izmišljam i da stvari nikada nijesu bile tako crne kao što ih ja opisujem u svojoj tendencioznoj prozi.
Šta je, dakle, istina, preispitivao sam svoja vlastita opažanja? Da li je taj Kvaternik doista onaj Kvaternik, šef kabineta i šef generalštaba austrijskog carskog i kraljevskog Gouvernementa godine 1916, kada su se na Terazijama njihali Srbijanci, i kada se to magare od čovjeka dalo fotografirati sa cigaretom u ustima pod vješalima? Da li je to onaj isti gospodin potpukovnik Kvaternik, koga sam za Jedanaeste ofenzive na Soči promatrao u Lovrani, u okviru ovakve iste blesave oficirske menaže, kakva se večeras ovdje povampirila u ime cara Lazara i Josipa Jurja Strossmayera?
Grmjeli su topovi na Soči. Čitav Kvarner odjekivao je od te podmukle grmljavine, a glavni komandant austrijske Armade, počasni doktor Sveučilišta Franje Josipa Prvoga, General-feldmaršal von Boroevich, u pratnji svoga ađutanta potpukovnika Kvaternika, dolazio je dnevno u Lovranu da se tamo sunča na plaži. Gospodin doctor honoris causa F. J. I von Boroevich posjećivao je u Lovrani nekakvu svoju metresu (jednu bečku groficu drugog ili petog reda, koja je u pratnji svoga supruga, grofa kavalerijskoga ritmajstora, tu ljetovala), a potpukovnik Kvaternik, kao Cicisbeo Generalissimusa, organizirao je za tu šarmantnu pustolovinu sve potrebne sitnice: sladoled, kavu, konjak, whisky, šampanjac, kolače, prezervative, tafelmuziku sa Straussovim valcerima i motorni čamac za Generalissimusa, da bi taj slavni vojskovođa mogao sa svojom šarmantnom groficom da isplovi pod Cres, gdje je onda, u pratnji svoga šefa generalštaba, u jeku Jedanaeste ofenzive na Soči, sa dvadeset do trideset hiljada mrtvih dnevno, obavljao svoje mandrilske, senilne ljubavne šale.8
Da li je taj potpukovnik Kvaternik, servirajući s jedne strane svome Generalissimusu ljubovce, a na drugoj doista povješao i postrijeljao sve one hiljade žrtava, koje je doista povješao i postrijeljao? Da li on i večeras strijelja i vješa, i to »diljem čitave Lijepe naše«, i nije li ta krvnička, bordelska i oficirskomenažna rabota u nekom paranoidnom protuslovlju sa svima principima ljudske logike?
A ovaj pijani, glupi provincijalni zubar Mato Drinković bunca tu pijane, nazdravičarske superlative o tome krvniku, i sve se to nesuvislo i suludo brbljanje raspada do potpune slaboumnosti nečega što se zove trijumfalna pobjeda unitarističke misli južnoslavjanske!
Ovi su nas u golemo zlo uvalili, a guji bi trebalo na glavu stati, to sam osjećao neobično intenzivno, kao siguran kandidat smrti iz dana Jedanaeste bitke na Soči! Sve su to sama rasula pameti i inkompatibiliteti sviju vrsta! Ostat će zemlja biskupima i Thurn-Taxisu, a ova solunska i kajmakčalanska bratija zavalit će sebe i nas »u bratskom zagrljaju« s ovim Kvaternicima u nove propasti. Ova bjelorukaška hunta doputovala je u naš grad večeras, sa čitavim transportom Smrti: Apis, Malobabić, Princip, Sarajevo i Solun, ona je pobila masu svijeta u Odesi u ime takvog rojalističkog unitarističkog principa kakav ovdje propovijedaju Drinko i ovaj crno-žuti kreten! Ona je skuhala Krfsku prevaru, ona će prodati Veneciji »Punta Planku« i Istru, »Acquisto Nuovo« i »Vecchio«, ona se kreće na bazi Londonskog ugovora, zbog nje je Šupilo poludio, i što može da se rodi iz ove carske i kraljevske jugopapazjanije nego kontrarevolucionarna negacija svega što se zove Čovjek? Nijesu ovi Srbijanci doputovali da obrane Rijeku, nego da uhapse svakog tko ne urla »živijo« kralj Petar! Postat ćemo Iliri po milosti Njegova Veličanstva kralja Petra Karađorđevića, a ovi pijani Mihaloviči i Drinko i Ante i Pribac i Budislav Grgur u »slavoglasju« naše intelektualne varmeđije dat će nam takvu konstituciju, da nam ove naše drage i hercig gospodične »Illyriens hochherzige Tochter« ne će biti od pomoći u slijedećoj međunarodnoj katastrofi sa svim svojim crvenokrižarskim samaritanskim triperspricama zajedno! Jedva smo se živi izvukli ispod smrdljive habzburške mišolovke, a, evo, ovi već hoće da nas poklope novom žandarskom kapetinom! I to tko? U ime koga? U ime kakve političke koncepcije i plana? Ovakvi nekakvi kuferaši Kvaternici, carski i kraljevski Kornilovi i Kolčaci, za koje pojam Države nije drugo nego pojam menažerijskoga kafeza! Ova gospoda krotitelji u husarskim atilama sa pištoljima i bičem (profesionalno) krote čitave narode, a sve je zapravo pijani cirkus i predstava koju đavo nosi u nepovrat.
Bjesnilo te noći, urlanje pjesama, pocikivanje kola, vehementna demencija zanijela je tu bagru do čudne, simbolične visine, te se meni pričinjalo kao da svi ti fantomi od pijandura lebde iznad zemlje nekoliko centimetara i kao da u tom mahnitom bjesnilu, zatravljeni nadahnućem, puni ognja od rakije, nijesu stvarni. Bila je to galama tlapnje, vapaj urlika, bunila, oholosti, vihrovit i krvav gorući dim, koji se puši u ovoj krčmi kao oblak, s koga je grmjelo muklo i bijesno, suludo: hej, trubaču s bojne Drine, kralja Petra od megdana, jugoslavska mati, sprem’te se, sprem’te, četnici… kao da je svaka baba tamo te noći kupila prase te ga za nogu vezala i tako se sa prasetom utrkuje. Popucaše dizgini, žvale i remenje, polomiše se žbice i točkovi u sveopćem kotrljanju zdrave pameti, a najgluplji među tim pijandurama bio je doktor Mate Drinković, »stara starčevićanska« korjenika.
Kada je ministar šjor Mate, sa blistavom čašom u ruci, završio svoju zdravicu i, poslije oduševljenog (gotovo jednoglasnog) pljeska, predao riječ gospodinu potpukovniku Kvaterniku (isto tako starčevićancu), koji će se u ime kvaternikovskog »hrvatskog« časničkog zbora zahvaliti na pozdravu »hrvatskog« Ministra Rata i koji će u ime »hrvatskog« časničkog zbora pozdraviti oficire pobjedonosne vojske Njegova Veličanstva srpskog (i jugoslavenskog) kralja Petra i Princa Regenta, i kada je, u potpunoj tišini, ustao gospodin Kvaternik i podigao svoju čašu, ja sam, od intimne potrebe (vjerojatno) dramaturške, osjetivši intenzivnu disharmoniju ovog dramatskog historijskog trenutka, s namjerom da tu, u ovoj drami već suvišnu figuru uklonim sa pozornice, sa galerije povikao glasno: dolje Kvaternik!
Ove dvije moje riječi izazvale su ogromnu galamu. Prosuo se pljesak kao vihor i u onoj elementarnoj grmljavini nogu, čizama, cigara, naočara, noževa, tanjira, čaša i znojnih dlanova, u dreci krvavih krabulja čulo se Kvaternikovo ime kako jedri na punome vjetru pijanog zanosa Sokola, mornara, detektiva i ministara. Živijo-oo-o!
Kada se sve ponovno stišalo psikanjem pssst-ssst i kada je ponovno ustao doktor Mate Drinković, zvoneći nožem o svoju čašu i tako nervozno, svojom stoloravnateljskom gestom, smirio tu sokolsku, rodoljubivu oluju, čulo se gdje gospodin povjerenik Narodnog Vijeća za Vojne Poslove u punom dostojanstvu svoga autoriteta sa patetičnim, kratkorezanim stakato-rečenicama ponovno i pomalo već ljuto daje riječ svome prijatelju i glavnom savjetniku, Vrhovnom Zapovjedniku Hrvatske Vojske.
— Dajem riječ gospodinu potpukovniku Kvaterniku?
Kao na sceni, na šlagvort, ja sam u istome trenutku, sada već mnogo glasnije, dreknuo: dolje Kvaternik!
Zlatni ovratnici generaliteta, visoki činovi civila, ordinariusi, extraordinariusi, dostojanstvenici, mnogobrojne ljepojke kao predstavnice našeg krasnog spola, crvene podstave arhimandritskih mantija, blistanje zlatnih krstova i epuletušaka, šuma prijetećih ruku, sve se to ponovno zatalasalo u tumultu i u uzbuni, sa pljeskom, hajdučkim zvižducima i zveketom sabalja. Nije se znalo tko viče i odakle dolijeće taj glas sa galerije, a ljudi oko mene na galeriji promatrali su me zbunjenim pogledom, kao da hoću da skočim s lađe i da se u momentu ludila utopim. Doktor Mate Drinković, civil, u polutrijeznom stanju, bez oružja, kao pravi novopečeni Ministar Rata, svijestan svog stoloravnateljskog mjesta i poziva, bespomoćno je kružio glavom po galeriji, da nađe mjesto odakle progovara glas duha nečistog, a zatim je glasom Komandanta i Vrhovnog Zapovjednika Vojske naredio građanima tišinu i zapovijedajućim tonom izjavio, da je »On ovdje najstariji« i da predaje riječ gospodinu Kvaterniku.
— Dolje Kvaternik, povikao sam po treći put ne samo zato da ostanem dosljedan nego i zato jer sam se već i sam bio zapalio u toj gužvi. Te noći nijesam popio ni čaše vina i bio sam potpuno trijezan. Iz daljine odjekivale su mitraljeze. Sjećam se da u tome trenutku nijesam mrzio Kvaternika, jer je klao, strijeljao i ubijao pune četiri godine, nego jer večeras kolje, vješa i ubija!
— Kvaternik nije dostojan da govori, dobacio sam gospodi kod kraljevske trpeze, a po fijuku zvižduka dolje u dvorani, bilo je očito da su ove moje zloguke riječi izazvale negodovanje mnogih, ali se osjetilo, da tu, na ovoj čajanci, ima i takva svijeta, kome ta logična pomisao da Kvaternik nije dostojan da večeras drži zdravice nije baš tako sasvim strana. Moje riječi podijelile su pijanu galamu na dva dijela. Jedni su skandirali: — Drinko., Drinko, Drinko, drugi su vikali: — Živijo, živijo, živijo, ali je taj prividno jednoglasni »živijo« bio protkan sa prilično mnogo povika: dolje-e, dolje-e, dolje-e, dolje-e-e-e Kvaternik!
Uzbunu je nadurlao šjor Mate Drinko, sada već očito uznemiren i bijesan.
— Pozivam tu kukavicu, koja zlonamjerno, provokatorski zanovijeta, da se javi tko je, jer hoću da ovdje bude red!
Javio sam se. Imenom i prezimenom, a da se predstavim i po nekoj svojoj funkciji pred ovim visokoodnjegovanim dostojanstvenicima uma i oružja, proglasio sam se književnikom, i to hrvatskim.
Na moje veliko iznenađenje, moje ime izazvalo je kod dobrog dijela mase dugotrajan i intenzivan pljesak. Masa me je aklamirala tako spontano te sam (kao sto-procentna politička naivčina) pomislio, da mi viču po crti logike: — Živijo, živijo, živijo! A oni su mi odobravali pod pretpostavkom, da se radi o riječima jednog rojalističkog porte-parola koji viče »dolje« samo zato da bi mogao da se razdere od zanosa za Kralja.
Zbunjen tim neočekivanim i burnim pljeskom, Mate Drinković ponovio je strogo i jednostavno:
— Rekao sam da dajem riječ potpukovniku Kvaterniku!
— A ja sam rekao: dolje Kvaternik!
Moj demonstrativni protest obezglavio je šjor Matu i on je počeo da viče tonom pijanoga oficira, da je on ovdje zapovjednik, da on ima pravo da zapovijeda, da nas može spasiti samo bezuslovna disciplina a ne anarhija, i da će on objesiti svakoga tko ne će da se disciplinira! On će objesiti i mene, bez obzira na to tko sam i što sam, ako se ne pokorim!
— Vješalima mi prijetite, zar ne, upao sam u riječ Ministru Rata povišenim glasom! — Objesit ćemo mi prije vas! Rekao sam dolje Kvaternik zato, jer je taj vaš Kvaternik bio šef generalštaba beogradskog Gouvernementa 1916, i jer su svi oni mrtvaci sa terazijskih vješala Kvaternikovi mrtvaci, jer je bio Borojevićev ađutant, jer je crno-žuta kreatura i jer predstavlja sve ono protiv čega se naš narod bunio i danas se još buni! Pozovite još i generale Scheurea i Rhemena i Potioreka! Mogli ste pozvati i Admirala Horthyja. On vam je predao čitavu austrijsku flotu i on vam je dao poštenu riječ svoje lojalnosti! Onda podijelite Horthyju orden Narodnog vijeća SHS za njegov masakr u Kotoru! Bravo! Dolje austrijski junkeri, dolje Kvaternik! To pitanje ne ćete riješiti vješalima! Sramota!
Paljba mojih argumenata protiv ovog carskog i kraljevskog krvnika bila je neobično brza i temperamentna. Vikao sam da nadvičem šjor Matu, a bio sam u povišenom raspoloženju zbog onih njegovih prokletih vješala. Ta Drinkovićeva vješala u onome trenutku nijesu bila samo nazdravičarska, podoficirska, državotvorna fraza! Ta vješala bila su tada već doista simbol rojalističkog Ujedinjenja, u onim dramatskim danima, kada su šume vrvjele Zelenim kaderom i kada se čitava zemlja dimila u bezglavom požaru.
Poslije ovih mojih dramatskih riječi, izgovorenih povišenim glasom, došlo je do potpunog rasula uzrujane i pijane družbe u dvorani.
— Dobro govori, majku mu, povikao je nekakav narodski bas-bariton iz ove rojalističke kreme, a ministri, detektivi, povjerenici, arhimandriti, igumani, monasi, kanonici, profesori teološkog fakulteta, kraljevski javni sveučilišni profesori i kotarski predstojnici, Sokoli i mornari zaurlali su iza glasa promuklo i naderano: — Živijo, živijo, dolje, dolje, dolje-e-e-e!
Potpukovnik Kvaternik stajao je ispred galerije kod generalskog i ministarskog stola, i to upravo tako da sam se ja nalazio povrh njegove glave. Zabezeknut i očito duhom odsutan, on je još uvijek držao čašu u svojim rukama i, poluokrenut spram galerije, zjakao preko ramena u moju pojavu staklenim pogledom, nemajući pojma, da se ja gore na galeriji, u tom trenutku, osjećam neizrecivo neprijatno. Stideći se iskreno samoga sebe i njega podjednako, i stideći se za sve nas u onoj pijanoj krčmi, ja sam u ono doba bio još sentimentalan lirik, a taj krvnik sa svojim profilom bjeloglavog lešinara, ta glupa ptica grabilica, koja je pokljuvala hiljade mrtvih ljudskih očiju, nije od svega toga, po svoj prilici, shvatila ni riječi. Za njega i za jednu grupu njegovih trabanata (detektiva, generala i kotarskih predstojnika), sve je to bila »demagogija i boljševizam«! Skandal u društvenom smislu! Pomanjkanje takta i odgoja!
Moje logične riječi bile su samo replika na prijetnju Ministra Rata Mate Drinkovića, da će me dati objesiti ako budem upadao u riječ potpukovniku Kvaterniku, no moji, više-manje ipak poznati argumenti uznemirili su masu isto tako dramatski, i sa sviju strana sve se glasnije urlalo, da treba da dobijem riječ. Bitka za slobodu moga govora trajala je dobrih nekoliko minuta. To urlanje poprimilo je potpuno pijane forme, te umalo da nije došlo do tučnjave. Ruke, sablje, revolveri, puške, sve je bilo u kretanju. Vihor zvižduka i halabuka sve glasnija.
— Istina je, Kvaternik bio je šef Gouvernementa, vješao je ljude po Terazijama, a danas organizira jugoslavensku vojsku! Sramota, dolje austrijski generali, dolje Borojević, dolje Lipošćak, dolje krvnici!
— To je laž, to je demagogija, Kvaternik je zavjerenik u zavjeri Mate Drinkovića! Živijooo šjor Mate!
— Ua, ua, ua! Doljeeee, doljeee!
— Zavjera Drinkovića! Vrlo važno! Valjda ne ćete tvrditi, da je Kvaternik Austriju srušio? Kvaternik je zet Jozue Franka! Dolje frankovci!
— To je sve demagogija! To je boljševička propaganda! Bacite onoga sa galerije dolje! Dolje komunizam!
— Govori istinu, ne damo ga, dajte mu riječ! Živijooo!
Sjedio sam na galeriji, kao u teatarskoj loži, gledao u one ruke sa bijelim ispeglanim manšetama što se pružaju i prijete, u blistave gole sablje, cigare, noževe, čaše, u pijani elemenat što se ustalasao pod mojim nogama u dimu krčme, i bilo me je stid. Bio sam trijezan, a kao takav možda jedini u onome metežu. Osnovno što je prevladavalo u mojoj svijesti bio je osjećaj punih kanoničkih i arhimandritskih trbušina. U toj pobjesnjeloj pjeni vina, gdje su u piskavoj rici bjesomučnika cviljeli ženski glasovi kao meketanje bijesnih koza, zgadila mi se ta glupa mesnica. Tu stoji ispod galerije jedan od onih arogantnih carskih fešaka, umidrana, ispeglana mizerija habzburškog slugana, prevejani kriminalac, koji kolje ljude sa šampanjcem u ruci, koji pod vješalima sanja svoju plavokrvnu legendu o »Caru valcera«, i večeras kada taj tip diže svoju čašu u zdravlje Njegova Veličanstva srpskog Kralja Petra, on laže nad odrom jedne od krvi masne dinastije i već isto tako lažno nazdravlja drugoj, isto tako od krvi masnoj dinastiji, a ja, kako mogu da objasnim ovoj pijanoj rulji, da je slijepa i da ne zna što čini?
Urlanje treslo je čitavom zgradom kao potres, a grmljavina nogu davala je toj suludoj zavrzlami sliku oluje u porastu. Sve glasnije odjekivalo je sa sviju strana: — Hoćemo da ga čujemo! Dobro govori, sve je to istina!
Mate Drinković, očito indigniran tim neprijatnim izjavama masovnog narodnog nepovjerenja, ponovno je održao čitav jedan pledoaje u korist svoga klijenta. Da je dobar oficir, da je oficir generalštaba i stručnjak, da je položio zakletvu vjernosti i dao svoju oficirsku poštenu riječ, da će lojalno služiti svojoj domovini. Ponovno mi je zaprijetio vješalima (ako ga budem smetao), i tako smo se uzajamno nadvikivali, da to nije nikakva jeftina demagogija nego principijelno pitanje i da se tu ne radi o tome da li mister Drinković (lično) vjeruje Kvaterniku ili ne, jer se tu ne radi o Kvaterniku lično, o Kvaterniku kao pojedincu nego o Kvaterniku kao principu!
— Kvaternik nije pozvan, Kvaternik nema nikakve kvalifikacije da večeras ovdje pozdravlja srbijanske oficire, jer je Kvaternik vješao naše ljude zato jer nijesu htjeli da ratuju protiv svega onoga, što se večeras ovdje slavi kao pobjeda! Govorim to konkretno u ime domobrana Dvadeset pete pukovnije zagrebačke, gdje sam lično prisustvovao skandaloznim nasiljima te iste gospode rodoljuba! Dolje Kvaternik!
— Hoćemo da ga čujemoo-o, odjekivalo je u čitavoj dvorani gotovo jednoglasno! — Živijo-o-o, živijo!
Mate Drinković prkosio je jedno vrijeme tom vihoru, a onda, rezigniravši, slegnuo je ramenima i, podijelivši mi riječ, spustio se na stolicu, na čelu ovog glupog banketa.
Bila je potpuna tišina. Zamirisao je daleki miris svježe omorike. To su bile jelove girlande, a meni je zamirisala daleka šuma, sa plavim proplancima, tišina, samoća daleke neke planete na kojoj nema krvi ni Kvaternika! Uzeo sam riječ i nijesam u onome trenutku znao kako da se izrazim. Gledao sam u duhu ogromnu galeriju tih Lachsa, Štancera, Glaise-Horstenaua, Borojevića, Salis-Seewisa, Dankla, Lipošćaka, Rajmonda von Gesrba, Lukačića, Sarkotića, Matasića, Horthyja, Metzgera, Gombosa itd., tu vojsku crno-žutih kondotjera landsknech ta, junkera i soldata, tih krvnika, koji već stoljećima vješaju na tuđinskom soldu i kojima je svejedno koga vješaju i koga kolju, jer to su krvnici po zanimanju i po svom pozivu i urođenim sklonostima. Bilo mi je neobično jasno (ne samo kao autoru kr. ug. domobranske proze, koju sam varirao na stotinama stranica, nego i kao Hrvatu), da se ovdje radi o dramatskom sudaru vijekova i da je nacionalna i kulturna svijest ovih Cićerića, Sarkotića, Borojevića, Lachsa i Štancera na tako niskom stepenu da na ovom krvavom balu s ovim cilindrašima, arhimandritima, kajmakčalancima i karađorđevićijancima, prije ili kasnije, mora doći do skandaloznog džumbusa.
Lapidarno mi je pred očima bilo ovo: junkeri Hohenzollerna silaze sa pozornice, a ovdje ovi provincijalni glupani rehabilitiraju nekakvu graničarsku dripčinu, kelnera i cuheltera posljednje sorte. Zašto? Zato, da bi policijski mogli da nametnu Karađorđeviće! I sve se to zbiva u ime hrvatstva!
Uzeo sam riječ u ime bezbrojnih mrtvaca ovoga pokolja, koje su poklali ovi isti Kvaternici. Dok je nekoliko stotina hiljada našeg hrvatskog svijeta krepavalo u blatu i u snijegu, ta su se gospoda Kvaternici gostila u ovakvim istim carskim menažama u kakvima se goste i večeras.
— Od svega ste stvorili jednu običnu pijanu oficirsku menažu! Osim rizlinga i graševine nikada nijeste imali ni jedne jedine misli u svojoj glavi, a da biste mogli da ločete taj svoj rizling i da žderete te svoje kobasice, koljete naš narod već četiri godine, i večeras ga vješate i koljete u ime tog istog rizlinga i tih kobasica! To nije nikakvo narodno ujedinjenje nego sramota! Apsurdno je, da taj Kvaternik večeras hoće da drži zdravicu srbijanskim oficirima, i to oficirima one iste Srbije, u kojoj je još jučer vješao ljude, da večeras u ime oslobođenja i ujedinjenja on ovdje stvara pred nama carsku i kraljevsku menažu! Odnesite te svoje torte i te svoje kobasice onim gladnim srbijanskim vojnicima, koji zebu vani u vagonima na kolodvoru, jer nas je pobjedonosna Ruska revolucija naučila da nije Narodno vijeće nego Vijeće Vojnika i Radnika onaj faktor, onaj politički faktor, da Lenjin…
Lenjinovo ime odjeknulo je u toj pijanoj noći kao grom! Kada sam spomenuo torte i kobasice i gladne srbijanske vojnike i pobjedonosnu Rusku revoluciju i vojničke Sovjete, a osobito Lenjinovo ime, uznemirila se ona hiljada jugorojalističkih malograđana i ta je pijana rulja počela da udara svojim vidovdanskim biblijama o stolove, o klupe, o vrata, o čaše, o flaše, oficiri su izvukli sablje, revolvere, dame su počele da vrište i u zvižducima, psikanju, urlanju, lomljavi i grmljavini bijesa i negodovanja čulo se kako viču: — Ua, ua, ua! Dolje, dolje, džukelo, svinjo, marš napolje, bacite ga dolje, živio Drinko, Drinko, Drinko, živjelo Narodno Jedinstvo, živio kralj Petar Karađorđević, živio princ regent Aleksandar, živjela Jugoslavija, živjela pobjedonosna srpska vojska, živjeli naši Saveznici, živio Franchet D’Esperey, živio vojvoda Putnik, živio vojvoda Mišić, živjela Srbija, živjelo Ujedinjenje, živio princ regent Aleksandar itd.
U histeričnom unisonu paklene, kompaktne, demokratske većine, gospodin povjerenik Mate Drinković uzvišenom gestom, dostojnom biblijskog tetrarke, odmahnuo je rukom i dao znak svojim haramijama, da učine sa mnom što ih je volja! Da me bace sa galerije, da me maršuju, da me odstrane, da me zgaze, da me sasijeku, jer su me u tome trenutku Zofke i Olge i Zlate izopćile iz narodnih redova, i tako sam izbačen na milost i nemilost pijanih Sokola i mornara na ulicu, u blato. Izletio sam iz hrvatske krčme i našao se u magli. Počašćen sa nekoliko jačih udaraca bakandžama u mekanijem dijelu svoje ovozemaljske supstancije (koji se u boljim prozama nikada ne imenuje svojim pravim imenom), ostao sam zgužvan kao krijesnica pod svinjskim papkom. Bio sam miran i sve mi se pričinjalo smiješnim. Izvikale su me Zofke i Olge i Zlate kao tenora, a da mi nijesu dopustile ni da otpjevam svoje arije. Mora da sam ih grdno razočarao.
(Reprodukovano prema: Krleža, M. Pijana novembarska noć 1918. — U: Pijana novembarska noć 1918. i drugi zapisi — Sarajevo : Oslobođenje, 1973. — Str. 68–92. — Latinica.)
Bilješke
1 Dvor »za nas«
2 »o nama — bez nas«
3 »za nas« … u znaku istinske i vječne
4 Zofka Kveder Jelovšek-Demetrovićeva, Zlata Kovačević-Lopašićeva i Olga Krnic-Pelešova, tri troimene pik-dame našeg Ujedinjenja god. 1918. Tri eshaezijske Ravijojle: Slovenka, Hrvatica i Srpkinja, te tri dame dočekivale su Aleksandra Karađorđevića godinama na zagrebačkoj stanici sa svojim protokolarnim kranjsko-agramersko-sremskim buketima. Jedan od dvorjanika pričao mi je, da je A. K., bijesan što ih uvijek ovdje ponovno susreće, izjavio pred svojim ađutantom, kako to da ovdje u Zagrebu nema nikog osim ovih starih… i tu je kralj upotrijebio jednu posve nekraljevsku, podoficirsku, vulgarnu, pučku psovku.
5 »Neka se dripci međusobno razderu«
6 »Neka se srbijanska bijeda naždere!«
7 doista duhovito i ugodno,
8 Ispred četiristo oficira, frontovaca, ta se generalska korablja usidrila nasred Kvarnera po junskoj bonaci, i dok je četiristo oficira dogledima promatralo sve peripetije ovog lovranskog flerta, senilni starkelja generalissimus igrao je svoju ljubavnu igru pred svima, na čast onog mizernog grofovskog rogonje, trenskog rit majstora.