Bitka za Pljevlja

— Arso Jovanović —

LATINICA | ЋИРЛИЦА

— Povodom trogodišnjice —

Bitka za Pljevlja, malu varošicu u Sandžaku, pretstavlja značajan momenat u oslobodilačkoj borbi Crnogoraca. Njoj je prethodio burni period od šest mjeseci krvavih borbi. Odjek tih borbi brzo se prenio i van granica Crne Gore i imao je ne malog uticaja na buđenje otpora protiv krvavog zavojevača. Ali to nije bilo dovoljno. Crnogorsko oružje i van crnogorskih klanaca i gudura potražilo je bojna poprišta u moru fašističke tiranije, koja je gušila našu porobljenu zemlju.

Mnogi patrioti, ozlojeđeni sramnom izdajom iz aprila 1941 godine, upućivali su se ka Crnoj Gori, smatrali su da kod Crnogoraca mora biti fronta. Izdaja je bila svuda jednaka, duboka. Nigdje nije bilo otpora i fašističke horde kuljale su prodanom otadžbinom. Ali naši narodi nijesu izdali. Jedna stara Crnogorka, poslije aprilske katastrofe, nosaše u brda na jednom mršavom konjiću pet puškomitraljeza. „Đeca mi dala da ponesem, trebaće im.“ (Imala je tri sina, svi su pali u oslobodilačkoj borbi).

Trinaestog jula 1941 godine zaista je izbio crnogorski ustanak, kada je drug Milovan Đilas donio iz Beograda zapovijest druga Tita o oružanoj borbi Crnogoraca. Toga dana Crna Gora postala je žarište svenarodnog ustanka, poprište velikih borbi. Kroz osvetničku pušku progovorila je partizanska Crna Gora, koju će slaviti i kojom će se dičiti pokoljenja.

Ustalo je sve što je moglo pušku nositi, staro i mlado. To je bila prirodna posljedica nepomirljivosti Crnogoraca prema izdaji. Čast narodna bila je u pitanju, a ona se mogla odbraniti samo oružjem u ruci. To je bila posljedica mržnje prema podlom i kukavičkom talijanskom okupatoru, koji je beščasio naš divni narod. Ponos Crnogoraca bio je uvrijeđen.

To je bila posljedica velikog uticaja Partije i povjerenja crnogorskih masa prema Partiji, koja ih je povela u sveti otadžbinski boj. Crnogorci su išli sa našom Partijom u teškoj borbi za narodna prava za svih dvadeset godina stare Jugoslavije, pa i onda kada je kao na Belvederu trebalo da goloruke narodne mase prihvate borbu sa do zuba naoružanom režimskom vojskom. Sada je Partija obezbijedila čitava slagališta oružja i municije, koje su jugoslovenski generali sa postrojenom vojskom predavali njemačkim kaplarima.

Najzad, to je bio plod velike i tradicionalne ljubavi Crnogoraca prema preporođenoj slovenskoj majci Rusiji. Ma da se za posljednjih dvadeset godina nije smelo pomenuti njeno ime, prirodni instinkt našeg naroda vjerovao je u njenu snagu i moć. Njemački napad na Rusiju nije ga uplašio, narod je bio ubijeđen u njenu pobjedu. Bila je redovna pojava da su nas u toku najtežih borbi seljaci pitali „zna li Rusija za ovu našu borbu“, izražavajući time uvjerenje da naša borba, ma kako bila teška, uz podršku Rusije mora biti pobjedonosna.

Sa tim osjećanjima crnogorske mase, bez naročite vojničke forme i organizacije, hrabro su pošle u napad. Brektala je Crna Gora pod bremenom teške borbe. Imao se utisak da će cijela sagorjeti u strahovitom uraganu vatre. To se narodni gnjev kao bujica sručio na gadne fašističke uljeze, uhvatilo ih za gušu i do kraja jula bila je oslobođena cijela Crna Gora (sem Cetinja, Podgorice i Nikšića). Ubili smo mnogo Talijana, zarobili 4.000 i zadobili znatan ratni plijen.

* * *

Snažnim naletom i brzinom akcije iznenadili smo neprijatelja i postigli značajne rezultate. Otsustvo otpora na ostalim sektorima Balkana koje su okupirali Talijani, dalo im je mogućnost da protiv nas upute znatne snage — čitav jedan korpus od četiri divizije, potpomognute znatnom avijacijom. Poslije žestokih borbi od mjesec i po dana, neprijatelj je uspio da do kraja avgusta 1941 godine ovlada garnizonima u Crnoj Gori, potisnuvši naše snage dalje od komunikacija. Za vrijeme ovih borbi naše vojno rukovodstvo nije uspjelo da narodne mase vojnički i organizaciono učvrsti. Te mase bile su glomazne, spore za manevrisanje i brze udarce na raznim mjestima u cilju razvlačenja neprijateljskih snaga na širokim područjima. Zbog toga naše velike jedinice bile su prinuđene da u neravnoj borbi uporno drže krute frontove, gdje je neprijatelj, brojno nadmoćniji i bolje naoružan, imao prednost. A poslije proboja frontova ustanak je naglo malaksao. Nastao je predah od mjesec dana (kroz cio septembar), što je vojno rukovodstvo iskoristilo za reorganizaciju jedinica. No ovaj zastoj u borbi iskoristio je i neprijatelj, dovukao u garnizone ogromne količine municije i hrane, fortifikacijski utvrdio gradove i komunikacije.

Poslije reorganizacije jedinica, borbe u Crnoj Gori počinju krajem septembra dobijati življi karakter. Ponovo su presječene komunikacije i oslobođene varoši Šavnik, Žabljak, Goransko, Viluse, Velimlje, Grahovo, Čevo, Mojkovac. Crnogorski udarni bataljon pod legendarnim junakom Savom Kovačevićem upadaju duboko u Hercegovinu, do Nevesinja, i vode žestoke borbe za zaštitu srpskog življa ovih krajeva od ustaških pokolja. Na Vjetreniku je razbijena jaka motorizovana kolona, zarobljeno i ubijeno 500 Talijana i uništeno 50 kamiona. Ovakve akcije izvode se na svim sektorima Crne Gore, zahvatajući Boku i Istočnu Hercegovinu. Neprijatelj je satjeran u garnizone i gušio se pod udarcima naših jedinica.

Kroz ove akcije borbeni elan ponovo zahvata mase. Ali još prije toga, mjeseca avgusta i septembra, ustanak u Srbiji bio se ne samo učvrstio nego i razorio i postigao znatne rezultate. Ovo je dalo ogromnog potstreka za brže oživljavanje i ponovno snažno uzdizanje ustanka u Crnoj Gori. Na važnom srpsko-crnogorskom području naše snage bile su u znaku narastanja. Ovo je trebalo operativno iskoristiti i snage organizaciono povezati. Zbog toga je Vrhovni komandant polovinom oktobra pozvao u Užice pretstavnike Glavnog štaba za Crnu Goru, Boku i Sandžak. Na tom sastanku drug Tito je dao operativnu ideju da se u oblasti Sandžaka stvori jaka baza i uporište sa koje bi se operacije prenosile u razne pravce prema razvoju situacije. Ovakva odluka obrazložena je slijedećim činjenicama:

1. Veći dio Srbije i Crne Gore bio je slobodan. Te teritorije trebalo je povezati i ustanku dati jači zamah i čvrstinu. Povezivanje teritorija moglo se izvesti samo preko Sandžaka.

2. Iz strategisko-političkih razloga oblast Srbije bila je za Nijemce vrlo važna. Međutim, tu je ustanak bio uzeo velike razmjere. To je davalo potstreka svim našim narodima za opšti oružani ustanak. Neprijatelj to nije mogao ravnodušno posmatrati, i već oktobra mjeseca uvodi u Srbiju jake snage protiv naše vojske. Nedić, Ljotić, Pećanac, Mihailović svojom izdajom i prelaskom na stranu okupatora još više su otežali naš položaj u Srbiji. Ovakva situacija nalagala je da se obezbijedi jedno uporište, pogodno ne samo za naslon srpskih snaga nego i za razvijanje ofanzivnih operacija. Sandžak je bio za to vrlo podesan. Ovdje se podrazumijeva čitava geografska oblast u zahvatu srednje i gornje Drine, Zapadne Morave i Ibra. Jak planinski teren, šume, kanjonski tokovi rijeka, bogatstvo prostorije — omogućavali su čvrstu odbranu i duži boravak naših jačih snaga. Centralni položaj ove oblasti omogućavao je brz prelazak u ofanzivu i povezivanje sa drugim oblastima naše zemlje, gdje su se ustanci postepeno razvijali, negdje brže, negdje sporije.

3. Trebalo je u pasivnim crnogorskim krajevima, gdje je sav narod ustao u borbu, prehraniti vojsku i stanovništvo doturanjem hrane iz Sandžaka i Srbije. Osim toga, crnogorsku operativnu grupu trebalo je potpomoći oružjem i municijom iz naše užičke fabrike.

4. Okupator u Crnoj Gori, smrtno ugrožen, bio se zaklonio i vezao za garnizone, odakle nije dizao glavu. Mi nismo imali teških oruđa, da ga dohvatimo. Borbe su dobile ustaljen karakter i naše krupne snage ostale su neiskorišćene. Trebalo je, dakle, te snage osloboditi, dati im manevarski karakter i šire vojničke i političke perspektive. Operacije u Sandžaku obećavale su krupne rezultate. Detalje tih operacija drug Tito je povjerio Glavnom štabu za Crnu Goru.

Titova zamisao o povezivanju srpskih i crnogorskih snaga i uspostavljanju neprekidne slobodne teritorije izazvala je ogromno oduševljenje kod naših jedinica i naroda. Nikad Crnogorci nisu osjećali veću ljubav prema Srbima nego ovoga puta. Divljenje prema velikim uspjesima srpskih partizana, bilo je opšte i utoliko veće što smo znali za razne špekulacije i izdaju srpskih Brankovića. Poslije naših teških borbi, popaljenih domova, malaksavanja ustanka, sinuo je kao varnica ustanak u Srbiji, odakle smo i mi u Crnoj Gori crpli nove snage i nadahnuća. Braća su nam pritekla u pomoć u pravi čas. Zauzimanje gradova u Srbiji kod nas je praćeno igrom, plotunima i veselim humorom: „Vidi šta radi gedža.“ Bila je takva psihoza, da smo mi prosto htjeli da preletimo Sandžak i uskočimo u Srbiju. Bili smo gordi na ono što smo učinili u Crnoj Gori, ali smo uviđali da je ono što se u Srbiji dešava krupno, mnogo krupnije od našeg.

U to doba reakcija i izdajnici u Crnoj Gori bili su velikim dijelom zamaskirani.

Za predviđenu operaciju mi smo mogli mobilisati pet do deset hiljada boraca. Smatrali smo dovoljnim samo četiri hiljade boraca, koji su svrstani u novoformirani Crnogorski odred. Jedan mali dio boraca trebalo je da se naoruža poslije osvajanja neprijateljskih garnizona. Mi smo izabrali kao prvi objekat napada Pljevlja. Pljevlja su bila ključ, kapija Sandžaka, poslije čega nije bilo teško osvojiti ostale varoši, naročito one na Limu, koje su se nalazile na putu za Srbiju. Pljevlja su važan saobraćajni čvor, čijim bi se padom otvorile komunikacije u Sandžaku, što je bilo od velike važnosti za život i rad naše krupne operativne grupe. Tu je bio štab talijanske divizije, koji je trebalo uništiti, pa bi ostali garnizoni, potčinjeni tome štabu, brzo pali. U Pljevljima je bilo veliko naoružanje i njegovim osvajanjem lako bismo oborili ostalu odbranu u Sandžaku. Sam garnizon bio je u dubodoli, pa su ga naše jedinice mogle brzo dohvatiti. Ovdje je igralo ulogu i borbeno iskustvo naših boraca. Talijanski fašisti su bili tolike kukavice, da nikad nijesu sačekali borbu nožem, prsa u prsa, sa našim jedinicama, niti izdržali opkoljavanje.

Osamnaestog novembra otpočelo je marš-manevar naših snaga sa svih krajeva Crne Gore, čak od Crnogorskog Primorja (Paštrovići, Boka, Konavlje), da bi se poslije dvanaest dana završno koncentričnim napadom na Pljevlja. To je bio veličanstven pohod, trijumf i smotra borbene snage Crnogoraca. Narod je bio očevidac teških okupatorskih gubitaka, a sada je gledao svoju vojsku kako pobjedonosno maršuje. Pokret je uzdrmao i zatalasao cijelu Crnu Goru i Sandžak. Čitava plemena pratila su i dočekivala svoje bataljone.

* * *

Sandžak i sjevero-istočni dio Crne Gore držale su dvije italijanske divizije u jačini od 25.000 ljudi. Tome treba dodati činjenicu da je i muslimanska milicija iz Sandžaka bila neprijateljski raspoložena prema nama. Cio taj sektor bio je planski povezan, organizovan i utvrđen. Napadajući Pljevlja mi smo morali izdvajati dobar dio snaga za napad na komunikacije u cilju sprječavanja dolaska pojačanja. Bitka je, dakle, obuhvatila ne samo grad nego široko operativno područje. Sam grad je bio opasan jednim redom žica s ukopanim mitraljeskim zaklonima i rovovima. U gradu su bile uređene zgrade za odbranu. Neposrednu odbranu činilo je sedam zatvorenih utvrđenja, međusobno vatrom povezanih. U Pljevljima je bio štab divizije „Pusterija“ sa 5.000 vojnika, 36 topova, 60 teških bacača, 15 tenkova, 340 automatskih oruđa i 6 reflektora. Mi smo napadali grad sa 2.500 boraca, 4 topa, 36 teških bacača i 220 automatskih oruđa.

Napad je izveden noću između tridesetog novembra i prvog decembra 1941 godine. Plan je bio da se sa istovremenim napadom na spoljna utvrđenja prodre u grad, kako bi cijela odbrana bila dezorganizovana. Pokret sa polaznih položaja, koji su bili udaljeni od grada do osam kilometara, imao je otpočeti u 22 časa, tako da se prodor u grad mogao očekivati prvog decembra oko dva časa.

Zbog načina same organizacije pohoda i dugog pokreta trupa, neprijatelj je bio obavješten o našoj namjeri. Čak je saznao i za sam čas napada, tako da su sve neprijateljske trupe bile razmještene po borbenim položajima. Mi smo sami slušali kako cikte fašističke trube na uzbunu. Neustrašivo su se naši borci spuštali u grad. Kroz jarugu Bistrice čula se čak i pjesma, dok najzad nije zamijenjena snažnim jurišima naših jedinica na svim položajima ovog utvrđenog logora. Već u dva časa prvog decembra noćna borba dobila je žestok karakter. Bila se je velika bitka, prsa u prsa. Imao se utisak da se nalazimo u ognjenom vulkanskom grotlu. U tom borbenom haosu došla je do izražaja tradicionalna vrlina Crnogorca kao borca. On je goloruk uhvatio za gušu do zuba naoružanog neprijatelja i nije ga puštao sa krvavog ognjišta. Svaki vojnik shvatio je značaj Pljevalja, značaj prve i najveće bitke Crnogorskog odreda na njegovom velikom pokretu.

Bataljon „Bijeli Pavle“ zauzeo je vrlo jaka utvrđenja Veliki i Mali Bogiševac, koja su gospodarila okolinom i gradom, zatim upao sjeverozapadni dio grada, nastavljajući žestoke borbe i u toku dana. Lovćenski bataljon imao je jedan od najtežih zadataka: proboj u grad i razvijanje borbe iz centra grada. Ovaj elitni bataljon, pod komandom neustrašivog vojnika Pera Ćetkovića, koji je kasnije pao herojskom smrću u Četvrtoj ofanzivi na čelu slavne Treće udarne divizije, u potpunosti je izvršio zadatak. Bataljon je zauzeo čitav kvart u centru grada, odakle je cio dan i iduću noć potpomagao akciju drugih jedinica. Talijani su neprestanim naletima jurišali na ovaj kvart tukli ga strahovitom vatrom, ali nijesu uspjeli da izbace Lovćenski bataljon, dok se on slijedeće noći, poslije teških gubitaka, nije povukao iz grada. Bezbroj talijanskih vojnika našlo je smrt pred čeličnim zidom Lovćenaca. Drobnjačko-uskočki bataljon sa zapada, i Jezersko-šaranski sa istoka prodrli su u grad, zauzeli električnu centralu, crkvu, novu gimnaziju, Grujića sokak i kvart Trebovinu, vodili teške borbe u gradu cio dan i iduću noć. U ovim borbama na čelu Jezersko-šaranskog bataljona poginuli su junačkom smrću komandant i politički komesar, Dušan Obradović i Vuk Knežević. Bataljoni: Komski „Peko Pavlović“ i Zetsko-lješanski osvojili su utvrđenja Pliješ, Golubinje, Svetu Trojicu, dom Dolova i prodrli na periferiju grada, odakle su nastavili borbu. Bataljoni: Pipersko-kučki i „Bajo Pivljanin“ izdržali su teške borbe na komunikacijama i nijesu dozvolili neprijatelju da se probije i ugrozi našu grupu, angažovanu u bici za Pljevlja. Sandžačke jedinice bile su raspoređene na komunikacijama i po crnogorskim bataljonima. Kao poznavaoci terena i grada pružile su nam znatnu pomoć i pokazale veliku borbenost.

Neprijatelj je u garnizonu bio smožden. Od sedam glavnih utvrđenja ostala su mu samo tri (Stražica, Dolovi i Moćevac), a ostale odbranbene organizacije bile su takođe osvojene, osim izvjesnog broja kuća u gradu. Iz ovih preostalih uporišta neprijatelj se očajnički branio i borio na život i smrt. Neprijatelj je obasipao naše redove žestokom vatrom, koja je bila unaprijed regulisana, a noću je upravljana i pomoću reflektora. Od ove vatre trpjeli smo velike gubitke. Poslije ogorčenih borbi u toku jednog dana i dviju noći, naše jedinice povukle su se iz grada, koji je većim dijelom bio u našim rukama i na čijim su ulicama naši borci igrali kolo. Trebalo je još samo malo napora, pa da se bitka za grad riješi u našu korist.

Uzroci ovome leže u slijedećem:

Crnogorsko vojno rukovodstvo vezalo je u samom početku uspjeh jednog krupnog odreda, formiranog na brzu ruku i vojnički neučvršćenog, za jednu tešku bitku — napad na grad. Umjesto da se do ovakve krupne bitke odred dovede preko niza akcija, mi smo, računajući na hrabrost naših vojnika, koji su zaista pokazali neviđeni heroizam, taj krupni odred stavili pred vrlo težak zadatak koji on, i pored upornog zalaganja, nije mogao izvršiti. Ovo nam još jednom više potvrđuje načelo da se vojska ne stvara prekonoć, nego samo kroz duge borbe i akcije.

Odred je poslije dugih i zamornih marševa bačen u noćni napad na grad. I kad je trebalo napregnuti posljednji napor, nedostajalo je snage, i mi smo se spontano povukli iz grada, a da nas neprijatelj na to nije prisilio akcijom spolja.

Naš mladi starješinski kadar nije mogao da se snađe u jednoj zaista teškoj, komplikovanoj noćnoj bici, tako da nije umio u odlučujućim trenucima iskoristiti već postignute uspjehe jedinica. Došlo je do nejednovremenog zalaganja jedinica, što je neprijatelj iskoristio i vatrom dočekivao odjelite ešalone.

Mi nijesmo imali teškog oružja i municije da dotučemo neprijatelja u utvrđenjima. Ono malo municije teških oruđa brzo smo ispucali i ostali su nam bomba i nož na pušci, koji nijesu mogli probiti betonirane bunkere, ma da je znatan broj i tim sredstvima oboren. I suviše smo potcijenili neprijatelja, njegovo naoružanje i utvrđivanje, tako da su naši borci bili iznenađeni neprijateljskim otporom. Neprijatelj je bio opkoljen i nije imao kud pobjeći. Osim toga, ovdje se nije radilo o odbrani jednog gradića, nego o odbrani velikog operativnog područja, čiji je štab bio u Pljevljima, istina za vrijeme borbe sakriven u — izbi.

U ovoj bici, kao i u bitkama oko Pljevalja, mi smo imali 353 mrtva, 545 ranjenih i 35 nestalih, a neprijatelj 1150 mrtvih, 1870 ranjenih, 900 zarobljenih i mnogo uništenog ratnog materijala.

No ovaj taktički neuspjeh nije nas zbunio. Mi smo nastavili, ma da pod težim uslovima, bitku za Sandžak. Poslije žestokih borbi, u toku decembra, jedinice našeg odreda zauzele su Rudo, Čajniče, Goražde, Ustikolinu, Foču, Šehoviće i niz drugih neprijateljskih uporišta, da bi se poslije svega toga na Limu spojile sa srpskim partizanskim odredima, koji su poslije Prve neprijateljske ofanzive potisnuti na ovaj sektor. Od odjelova srpskih i crnogorskih jedinica drug Tito je formirao u Rudom 22 decembra 1941 godine Prvu proletersku brigadu, prvo čedo naše slavne Armije. Baš njen prvi i drugi bataljon bili su iz sastava Crnogorskog odreda. To je najveća počast i priznanje druga Tita crnogorskom oružju.

Borbu Crnogorskog odreda ne treba posmatrati samo kroz taktičk detalj bitke za samu varošicu Pljevlja, koja je, po mom mišljenju, sam po sebi slavan, nego kroz dobijenu operativnu ideju; kroz niz bitaka za Sandžak; zatim, po položaju te operativne grupe mjeseca decembra 1941 godine, kada su Nijemci i izdajnici bili preduzeli žestoku ofanzivu za uništenje srpskih partizana; zatim po prelasku druga Tita na ovo važno operativno područje — na tromeđu. Tako gledajući na stvari, dolazimo do slijedećeg zaključka:

1. U ovim komplikovanim teškim operacijama, na početku našeg ratovanja, pokazale su se velike moralne vrijednosti našeg borca. Politička svijest i osjećaj snage poveli su ga, skoro golorukog, u borbu, daleko od kuće, da bi se uhvatio u koštac sa najboljim fašističkim trupama i do nogu ih potukao. Ovo su činjenice na kojima je naše vojno i političko rukovodstvo gradilo svoje dalje planove i donosilo odluke. S druge strane, regulisanje tehničkih problema snabdijevanja, ishrane, zbrinjavanja ranjenika, ulilo je povjerenje borcima u rukovodstvo i oni su ga besprimjerno slijedili. I danas, poslije tri godine, s pravom možemo tvrditi da je prva bitka crnogorskog oružja van granica Crne Gore — dobijena:

2. Naše prisustvo u Sandžaku, gdje je ustanak bio u povoju, blagotvorno je djelovalo. Mi smo spriječili četničko-ustaško klanje. Narodne mase, na licu mjesta uvjerene u pravednost naše borbe, zatalasale su se. Novi borci stupali su u redove Narodno-oslobodilačke vojske. Otada je Sandžak služio kao most između naših borbenih snaga u Srbiji i onih u južnim i jugozapadnim dijelovima zemlje. Danas na ovom sektoru, koji je vjekovima bio zatiran, imamo čitavu diviziju vojske.

3. Ma da nijesmo oslobodili sve gradove, ipak smo uspjeli da u Sandžaku razbijemo neprijateljski odbranbena sistem, da zagospodarimo važnim zemljišnim otsjecima, da razorimo čitav saobraćajna i neprijatelja sabijemo u gradove. Slobodna teritorija proširila se ka sjeveru. Ovo nam je obezbijedilo slobodu pokreta i širinu manevrisanja. U zahvatu gornje Drine, Neretve i Morače obezbjeđeno je vrlo jako zemljišno uporište.

4. Narod u Crnoj Gori, naviknut na naše pobjede, u prvo vrijeme bio je zbunjen zbog neuspjeha na Pljevljima, ali je to trajalo kratko vrijeme. Naši gubici i neuspjeh dirnuli su ga i kod njega je sinuo novi plamen osvete. Nije prošlo ni dvadeset dana od bitke, a svi crnogorski odredi upućivali su u Sandžak nove bataljone.

Za vrijeme, a naročito poslije bitke kod Pljevalja, otkrivena je uloga crnogorske reakcije. Izdajnici su vidjeli da je u Crnoj Gori cio narod uz partizane, pa su naš neuspjeh na Pljevljima htjeli da iskoriste. Talijani, našavši se ugroženi na ovom području, svim snagama su potpomagali reakciju. Poslije potiskivanja naših snaga iz Srbije, nastalo je ubacivanje agenata Draže Mihailovića u Crnu Goru i ovo je počela da jača. Od ovog vremena to je novi element u našem ratovanju u Crnoj Gori, o kojem smo mi morali ozbiljno voditi računa.

5. Borbe Crnogorskog odreda u Sandžaku spadaju u ono vrijeme kada su se srpske partizanske snage povlačile pod vrlo teškim borbama od Užica preko Zlatibora ka Uvcu i Novoj Varoši. Tako je Crnogorski odred angažovao krupne talijanske snage i one nijesu mogle reagirati prema sjeveru, da bi zatvorile južni otvor srpske grupe. Ovo se svakako omogućilo lakše i brže konsolidovanje srpskih jedinica.

6. Tok događaja nije dozvolio stvaranje i spajanje srpsko-crnogorske slobodne teritorije. No, povezale su se i spojile srpske i crnogorske snage, i to poslije dugog i teškog perioda borbi u Srbiji, Crnoj Gori i Sandžaku. Tu se sastalo ono što je očeličeno prošlo kroz teška iskušenja, ono što je bilo najsvjesnije i najborbenije kod srpskog naroda, spremno da i dalje nosi teško ratno breme širom cijele naše zemlje za slobodu svih naših naroda. To je bila srž one udarne grupe kojom je Vrhovni komandant drug Tito dao zamah ustanku u ostalim krajevima naše zemlje. Ova veza ne bi bila moguća, odnosno ne bi se tako brzo ostvarila, da nije bilo bitke na Pljevljima i u Sandžaku.

7. Dolaskom druga Tita na ovo važno operativno područje uspostavljena je stabilnost vojno-političke situacije, koja se ogleda ne samo u reorganizaciji naših jedinica, nego i u širini postavljanja naših vojnih planova i u načinu shvatanja partizanskog ratovanja. Poslije teških borbi u toku prve godine rata, ovo je dalo novog poleta i udarnosti cijeloj našoj vojsci. Umjesto velikih i neoformljenih jedinica, što je bila redovna pojava kod nas u Crnoj Gori, prešlo se na sistem lakih udarnih brigada. Ovakve brigade lakše su se kretale po teškom terenu, na kojem smo mi u to doba uglavnom ratovali. Tako su se operacije brže prenosile na udaljene sektore i sigurnije se manevrovalo pred nadmoćnim neprijateljem. Sa ovog uporišta i sa takvom reorganizovanom vojskom maršal Tito je preduzeo marš-manevar svojih snaga ka Bosanskoj Krajini.

8. Crna Gora muški je stupila u borbu 13 jula 1941 godine i dala veliki doprinos ovoj veličanstvenoj oslobodilačkoj borbi. Crnogorci su nesebično davali svoje živote ne samo za slobodu Crne Gore nego i za slobodu cijele Jugoslavije. I s pravom je na jednom crnogorskom skupu rekao drug Mitar Bakić, odgovarajući na neka zlonamjerna tumačenja, da „Crna Gora nikad nije bila šira nego danas, i nikada s većim pravom nije ulazila u državnu zajednicu nego danas“.

Slava neustrašivim borcima palim u bici za Pljevlja! Na njihovom primjeru učiće se mlada pokoljenja kako treba voljeti domovinu i boriti se za slobodu i čast svoga naroda.

(„Borba“, 1944)

(Reprodukovano prema: Jovanović, A. Beogradska operacija : bitka za Pljevlja. — Beograd : Izdanje Narodne armije, 1946. — Str. 21–35. — Ćirilica.)