— Arso Jovanović —
Operacije Narodnooslobodilačke vojske po svom obimu, velikom značaju i teškoći vojno-političkih prilika u kojima su izvođene, predmet su duboke studije istoričara ratne veštine. Ovdje će biti data samo jedna skica, opšti pregled i to onih operacija koje su imale krupnog uticaja na razvoj narodnooslobodilačke borbe. Pored toga, ovdje se neće ulaziti u ocjenu izvjesnih političkih događaja, kao prvo zasjedanje AVNOJ-a u Bihaću, drugo zasjedanje u Jajcu itd., koji su posljedica uspješnog završetka pojedinih naših ratnih perioda i koji su sa operacijama usko povezani.
Kad se govori o operacijama, onda treba govoriti o vojsci koja izvodi te operacije. Vojsku stvara politika jedne zemlje za obezbjeđenje životnih interesa naroda. U to smo se uvjerili na vlastitom iskustvu. Bivši reakcionarni jugoslavenski vlastodršci, koji su vodili izdajničku politiku, bacili su svoje narode u najsramnije i najstrašnije ropstvo koje ne pamti naša istorija. Njihova vojska, razjedana unutrašnjom reakcijom, bez ratne doktrine i pogleda na savremeni rat, doživjela je slom i potpuno rasulo.
Međutim, kada su oslobodilačke i patriotske snage naših naroda na čelu sa Komunističkom partijom počele da vode rat, da dižu ustanke, stvorile su armiju, koja se četiri godine borila protivu okupatora, uključivši se tako u opšti antifašistički blok demokratskih naroda. U toj borbi izašle su na površinu sve one moralne vrednosti naših naroda koje su vjekovima bile gušene. Narod je poznao svoju snagu, otvorile su mu se političke perspektive, osjetio je slobodu i bio spreman da se za nju bori kroz sva iskušenja ovog rata. I mnogobrojne ofanzive nadmoćnijih neprijateljskih snaga, potpomognute svim izdajnicima naše zemlje, nisu mogle pokolebati ni razbiti redove naših jedinica. Iz okršaja u okršaj vojska se kalila i neprekidno rasla, dok se najzad nije pretvorila u jednu veliku armiju, koja je čvrsta zaloga slobode i nezavisnosti naše domovine i čuvar tekovina ove veličanstvene borbe za koju su naši narodi prolili mnogo krvi.
Veliki oslobodilački rat spasio je naše narode od nacističkog uništenja. Ta je borba zbacila sramotu izdaje, koju su nam nametnuli izdajnici i otklonila opasnost da ustaše i četnici drže narodu krvavi nož pod grlom. Posmatrano usko iz 1941 godine, čovjeku je moglo da izgleda da će se naši narodi u međusobnom trvenju uništiti. Međutim, kroz našu dugu i tešku borbu, ostvareno je bratstvo naših naroda, najveća tekovina ove borbe. Smjelom i junačkom borbom mi smo stekli takav međunarodni ugled, kakav nikad nijesmo imali u svojoj istoriji. Ta borba dala nam je pravo ne samo da sami odlučujemo o uređenju naših unutrašnjih odnosa, nego i da zajedno sa našim velikim saveznicima učestvujemo u budućem uređenju Evrope.
Naša borba i postojanje naše vojske u „evropskoj tvrđavi“ jeste značajan strategiski faktor antihitlerovske koalicije. Jugoslavija nije postala baza, nego groblje za mnogobrojne fašističke divizije. Naša borba otkrila je pukotine i slabosti fašističke Njemačke i obilježila put kojim treba da idu svi slobodoljubivi narodi porobljene Evrope. To je učinilo da naša borba dobije veliki međunarodni značaj.
U toku oslobodilačkog rata neprijatelji naše borbe govorili su o nekoj „Dražinoj vojsci“. Dražina vojska nikad nije bila vojska. Nju su sačinjavale oštro diferencirane snage, sračunate na nacionalnom šovinizmu, na podeli vlasti, špekulacijama, izazivanju međusobnih borbi i građanskog rata. To su bile grupe slabo organizovane i iznutra nejedinstvene i one su se pod jakim udarima, budući bez čvršće političke osnove, morale raspasti.
Pogledajmo Narodnooslobodilačku vojsku. Ona je ispunila herojskom borbom najteži period u istoriji naših naroda — period fašističke okupacije. Borci naše vojske pronijeli su kroz teške i krvave borbe zastavu slobode, bratstva i jedinstva širom naše zemlje. Bratstvo i jedinstvo prvo se iskovalo u našoj vojsci. To je dalo suštinu oslobodilačkoj borbi. Svi naši narodi počeli su borbu za svoju slobodu i stvarali su svoje borbene nacionalne formacije, koje su se slile u jedinstvenu narodnooslobodilačku armiju, u kojoj se ispoljila, ne samo bratska solidarnost i borbeno jedinstvo naših naroda, nego su vaskrsle i njihove velike borbene tradicije, junaštvo, samopožrtvovanje i ljubav prema slobodi i nezavisnosti.
Drug Tito je uvijek imao pred očima oslobođenje naše zemlje i obezbjeđenje narodnih demokratskih prava. On je nepokolebljivo stajao na liniji beskompromisne oružane borbe protiv zavojevača. Tvrdo je bio ubjeđen da će naša borba, u opštem sklopu razvoja ratnih događaja i uz pomoć saveznika, dovesti do pobjede i oslobođenja naše zemlje. Nije se prevario. Mi smo postigli krupne, odlučujuće uspjehe.
Osnov svakog vojnog preduzeća jeste čvrsta organizacija. Vojska ne trpi improvizaciju. Naročito ne u tako teškim uslovima života i rada kao što je bila naša oslobodilačka borba. Trebalo je mnogo sistema i smisla da se organizuje otpor naroda pritisnutog fašističkom čizmom. Ovo je bilo utoliko teže, što je okupator manje-više nasljedio i upregnuo u kola ceo državni aparat bivše Jugoslavije.
Bivše političke partije potpuno su se raspale. Njihovi vođi delom su pobjegli u inostranstvo, odakle su nastavili da rade protiv naroda, delom prešli u službu okupatora, a delom pasivno posmatrali događaje iz zapećka. Komunistička partija je, međutim, uložila sve napore da u jedan jedinstveni front okupi sve rodoljubive elemente za borbu protiv okupatora. Naš narod se nije mirio sa izdajom i nije priznavao kapitulaciju kako su to željeli dotadašnji vlastodršci. Narodne mase odazvale su se pozivu Partije i odlučno stupile u borbu. Okupljanje demokratskih snaga u oslobodilački front bilo je utoliko veće, ukoliko su razni narodni neprijatelji sve otvorenije stupali na stranu okupatora za borbu protiv vlastitog naroda. Tako su se sve većim razbojem borbe demokratske snage stvorile čvrstu vojnu organizaciju na čelu sa Vrhovnim štabom Narodnooslobodilačke vojske. Vrhovni štab je bio ne samo vojničko nego, za duže vrijeme, i političko rukovodstvo narodnooslobodilačke borbe.
Komunistička partija, i pored zvjerskih progona i gubitaka, imala je u cijeloj zemlji povezan ilegalni partijski aparat, politički pravilno orijentisan, prekalio u borbama još za vrijeme stare Jugoslavije. Prema tome, i odluka o oružanoj borbi naših naroda mogla se brzo prenijeti na cijelu zemlju i pravilno sprovoditi široka linija opšte narodnooslobodilačke borbe. Partija je imala organizovan Vojni komitet (još od 1940 godine) na čijem je čelu bio drug Tito. I nepuna tri mjeseca posle aprilske katastrofe, početkom jula 1941 godine, organizovani vojni štabovi otpočeli su borbe širom cijele naše zemlje.
Za ustanak je bio nastupio povoljan vojno-politički momenat, jer su osnovne fašističke snage bile angažovane na sovjetskom frontu, tako da su okupirane oblasti bile ostavljene sa vrlo malim snagama. Sem toga, stupanjem SSSR-a u borbu i antihitlerovska koalicija dobila je svoju punu formu.
Treba imati u vidu i tu činjenicu da od Petra Velikog na ovamo nikad nije pukla ruska puška, a da mi nijesmo skočili na ustanak. Što plodove tih velikih borbi nikad nijesmo do kraja iskoristili, uzroke treba tražiti u ondašnjem carskom poretku i sebičnosti i nazadnjaštvu naših monarhija. Činjenice su danas drugačije. Samim tim što se na čelu antihitlerovske koalicije našao Sovjetski Savez — zemlja bratstva, jedinstva i demokratskih sloboda, pružala se perspektiva malim narodima da će kroz tu borbu izvojevati svoju slobodu i nezavisnost. Tako smo i ovoga puta, poslije 23 godine stare Jugoslavije kada se rusko ime nije smjelo ni spomenuti, stali uz veliku slovensku majku Rusiju, vjerujući u njenu snagu i pobjedu.
Sovjetski Savez je bio prvi koji nam je pružio ruku poslije 27 marta sklapanjem pakta o prijateljstvu. Nije potrebno naglašavati zašto taj pakt nije mogao trenutno doći do izražaja, ali je on nama pružio veliku moralnu potporu i pokazao interesovanje slovenske braće za nas.
Da bi otežali formiranje jedinstvenog fronta za borbu protiv okupatora, izdajnici su klevetali Komunističku partiju da je stupila u borbu tek sa napadom Njemačke na SSSR. Oni su htjeli da sakriju sljedeće činjenice: ogromne napore koje je uložila Partija na formiranju jedinstvenog fronta za odbranu ugrožene nezavisnosti zemlje, zatim organizaciju ogromnih demonstracija u cijeloj zemlji protiv nenarodnih režima i izdaje, vođstvo u narodnom pokretu od 27 marta protiv izdajničke klike Maček—Cvetković. Delom Partije može se smatrati sjajan otpor 41 puka pod Skadrom protiv talijanskih fašista, zatim otpor škole rezervnih oficira u Mariboru njemačkim fašistima. Prilikom izdaje mnogi vojnici i poziv Partije nijesu predali oružje neprijatelju, nego ga sklonili, da bi ga kasnije upotrijebili protiv fašizma. Svi članovi Partije, bez obzira na to da li su podlijegali vojničkoj obavezi, imali su naređenje da se jave vojnim jedinicama, no ove su ih odbijale. I u onom kratkotrajnom ratu izdaje mnogi članovi Partije položili su živote u prvim redovima na bojnom polju. Oni su svim silama nastojali da spreče panikerstvo i demoralizaciju, no izdaja je bila toliko duboka, da se nije moglo mnogo učiniti. Ali otpočeti opšti oružani ustanak u Jugoslaviji, dok još osnovne njemačke snage nijesu bile angažovane prema Sovjetskom Savezu, značilo bi svjesno poći u propast, rizikovati uništenje narodnog ustanka i sa time oslobodilačku borbu. Jasno je da bi takvim postupkom najviše koristili neprijatelju, a ne opštoj borbi protiv fašizma.
Ustanak se razvijao negde postepenim, a negde naglim usponom.
Već avgusta mjeseca 1941 godine ustanak u Srbiji ne samo da se učvrstio, nego je postigao velike rezultate. Fabrika oružja u Užicu pala je u naše ruke. Bili su oslobođeni veliki predjeli u Zapadnoj Srbiji, Šumadiji, Istočnoj Srbiji. Crna Gora bila je skoro sva oslobođena. Ustanak je postepeno napredovao u Bosni i Hercegovini i brdovitim predjelima Like, Banije, Korduna, Severnoj Dalmaciji. U Sloveniji i Makedoniji ustanak je bio tek u začetku.
Kao što vidimo, borbe su se brzo razvijale i uzele široke razmjere, naročito u istočnim predjelima naše zemlje, Srbiji, Crnoj Gori, Istočnoj Bosni. Time smo ugrozili sva ona strategiska i političko-ekonomska preimućstva koja su Nijemci svojim razbojništvom bili stekli na Balkanu. Drugim riječima, njemački poredak i zavojevanje na Balkanu bili su dovedeni u pitanje.
To je za Nijemce bilo vrlo opasno, jer je Balkan obezbjeđivao bok njihovih snaga na sovjetsko-njemačkom frontu i štitio južne prilaze njemačkom Rajhu. Međutim, mi znamo da su Nijemci smatrali zauzeće Balkana kao preduslov za svoje zavojevačke poduhvate, kako prema SSSR-u, tako i prema Bliskom Istoku. Tuda je vodio put njihove svjetske dominacije. Time treba tumačiti i veliki broj krupnih okupatorskih ofanziva protiv naše Narodnooslobodilačke vojske, koja je opasno ugrožavala taj „životni prostor“ nacističke Njemačke.
Već ljetom 1941 godine bilo je jasno da je njemački „munjeviti rat“ na Istoku propao i da je poprimio karakter dugotrajnosti. Međutim, na njihovom južnom, osjetljivom krilu — u Jugoslaviji, otpočeo je vrlo opasan rat, rat u pozadini. Oni su htjeli da uguše našu borbu i već krajem oktobra 1941 godine preduzeli ofanzivu protiv naših jedinica u Srbiji. Za ovu ofanzivu oni su doveli četiri divizije i deo Pavelićevih ustaško-domobranskih snaga. Polazne baze za završni deo ofanzive bile su varoši: Šabac, Valjevo, Kragujevac i Kraljevo, sa koncentričnim kretanjem prema Užicu, najvažnijem vojno-političkom centru, gdje je bilo rukovodstvo oslobodilačke borbe i fabrike oružja, i topografski najjačem sektoru zapadne Srbije, koji su držale naše snage.
Ovdje treba istaći izdajničku ulogu Draže Mihailovića. Sa njim se nije mogao postignuti nikakav sporazum. Njegova osnovna politika bila je:
a) Pod Nijemcima očuvati stari državni aparat, koji bi poslije njemačkog sloma prigrabio vlast u ruke, u čemu se bio sporazumio sa Nedićem. Otuda i pasivan stav prema okupatoru, dozvoljavajući mu korišćenje svih izvora zemlje;
b) Spriječiti mobilizaciju narodnih masa u partizanske redove, primjenjujući sva sredstva: teror, borbu i kolaboraciju sa okupatorima;
v) Voditi bratoubilački rat za istrebljenje muslimana, Hrvata, Makedonaca itd.
Mi smo vodili beskompromisnu oštru borbu protiv okupatora i naši su se redovi naglo povećavali. Dražine „jedinice“, koje su se skrivale po šumama pod parolom da još nije vrijeme, ne samo da su ostale na početnim brojnim stanjima, nego su se stalno osipale. Našom borbom Draža je bio prinuđen:
— ili da i sam stupi u borbu protiv okupatora, što su uradili neki njegovi odredi, koji su većinom prešli na našu stranu,
— ili da se priključi okupatoru u borbi protivu nas.
On je izabrao ovo drugo riješenje. Ali naše snage u Srbiji iznosile su tada 15.000 partizana, dok je Draža imao do 5.000 ljudi, među njima veliki broj silom mobilisanih. Neprijatelj je bio pretrpeo velike gubitke i sateran u veće garnizone. Dakle i četnici i okupator bili su slabi, pa se Draža još nije usuđivao da nas napadne, ma da su njegove bande ubijale naše kurire, manje grupice, kao i pojedince koji su izlazili iz Beograda. No, to vreme do opšteg napada na nas nije propustio. On je uhvatio vezu sa Ljotićem i Nedićem, a u Valjevu potpisao sporazum sa Nijemcima.
Da bi nas oslabili prije početka generalne ofanzive, Nijemci su naterali Dražu da nas napadne u Užicu. Zbog ovoga mi smo morali deo snaga povlačiti za odbranu, što je oslabilo naše frontove prema Nijemcima. Na Karanu kod Užica mi smo Dražu razbili i u gonjenju opkolili ga na Ravnoj Gori. Ponudio je sporazum, što smo mi prihvatili u interesu naroda i vođenja borbe protiv okupatora. Ovaj sporazum nije nikada došao do izražaja. Usledila je njemačka ofanziva u kojoj su se četnici, zajedno sa Nijemcima, krvavo borili protiv nas. Poslije teških dvomjesečnih borbi gro naših snaga napustio je Srbiju i prebacio se u Sandžak, odakle je nastavio borbu po cijeloj Jugoslaviji. U Srbiji su ostale manje partizanske snage u Mačvi, na sektoru Kosmaja, u Istočnoj Srbiji, u Toplici, Jablanici i Vlasini. Mnoge od ovih grupa duže vremena živele su ilegalno. Ali, i pored svih progona i terora okupatora i izdajnika, ustanička puška u Srbiji nikad nije prestala da puca. Mnogobrojne ofanzive na Crnu Travu, Toplicu i Jablanicu, u Istočnoj Srbiji, na Kosmaju, nijesu mogle uništiti oslobodilačke snage Srbije. Sa povoljnim razvojem vojno-političkih prilika Narodnooslobodilačka vojska Srbije ponovo se razvila i odigrala krupnu ulogu u oslobođenju Srbije.
Draža Mihailović, zajedno sa Nedićem i Ljotićem, podijelio je vlast u Srbiji. Draža je kao „gorski car“, kako su ga nazivali u inostranstvu, dobio od Nijemaca većinom planinske srezove i sela, gdje je organizovao svoju vlast povezano sa Nedićem, pod kontrolom okupatora. Na tu vlast su mnogi reakcionari, kako u zemlji tako i u inostranstvu, polagali velike nade.
Pređimo na Crnu Goru. Tamo je izbio masovni ustanak 13 jula 1941 godine. Na ustanak se diglo sve što je moglo pušku nositi — staro i mlado. Tu se jasno manifestovala, pored ostalih činjenica, i ona velika ljubav Crnogoraca prema ruskom narodu. Te narodne mase kao bujica navalile su na talijanske fašiste i do kraja jula bila je oslobođena cijela Crna Gora, sem gradova Cetinja, Podgorice i Nikšića.
Oslobođenjem Crne Gore, bila je presječena italijanska okupaciona zona duž jadranske obale na dubini do 200 kilometara. Tako je bila napravljena velika pukotina, koja je presjecala neprijateljski komunikacioni sistem važnim morskim pribrežjem. Napravljena breša bila je utoliko opasnija po neprijatelja, što se nalazila na moćnom planinskom terenu, pogodnom za partizansko ratovanje i njegovo proširenje.
Zbog svega ovoga, Talijani su brzo i oštro reagirali da bi ugušili narodni ustanak u Crnoj Gori i spriječili širenje požara. Odsustvo otpora na ostalim sektorima Balkana koje su držali pod svojom okupacijom, dalo je mogućnost Talijanima da protiv Crne Gore upute znatne snage — čitav jedan korpus od četiri divizije, potpomognute znatnom avijacijom. Kako su komunikacije koje vode iz oblasti Neretve na istok prema Crnoj Gori bile presječene, to su Talijani doveli trupe iz Grčke i Albanije. Manji dio snaga uputili su iz oblasti Metohije, preko Peći i Plavske Kotline dolinom Lima, sa zadatkom da spriječe širenje i povezivanje ustanka preko Sandžaka sa Srbijom. Gro snaga uputili su pravcem Skadar—Podgorica za uništenje partizanskih snaga u dolini Zete i Crnogorskom Primorju.
Poslije žestokih borbi od mjesec i po dana, neprijatelj je uspio da do kraja avgusta 1941 godine ovlada garnizonima u Crnoj Gori i naše snage potisne dalje od komunikacija. Poslije proboja fronta ustanak je malaksavao. Dio narodnih masa je otpao, reakcionarni elementi počeli su da se povezuju sa okupatorom i aktivno učestvuju protiv oslobodilačkog pokreta. Drugi dio narodnih masa počeo se čvršće zbijati u vojne redove. Tako je nastao jedan predah od mjesec dana, kroz cio septembar, što je vojno rukovodstvo iskoristilo za reorganizaciju vojnih jedinica.
Dok je ustanak u Crnoj Gori jenjavao, ustanak u Srbiji bio se ne samo učvrstio, nego i razgorio i postigao znatne rezultate, naročito u Zapadnoj Srbiji. Ova činjenica, kao i preduzete organizacione mjere, dale su potstreka za brže oživljavanje i ponovno snažno uzdizanje ustanka u Crnoj Gori. Na važnom srpsko-crnogorskom području naše snage bile su u znaku narastanja.
Borbe u Crnoj Gori, septembra i oktobra mjeseca, dobijaju življi karakter. Ponovno su presječene komunikacije, oslobođene su varošice Šavnik, Žabljak, Goranjsko, Belimlje, Grahovo, Čevo, Mojkovac. Neprijatelj je satjeran u veće garnizone, koje je fortifikacijski snažno utvrdio. Mi nijesmo imali teških oruđa da ga dohvatimo. Borbe su dobile ustaljen karakter i naše krupne snage ostale su neiskorišćene. Trebalo je, dakle, te snage osloboditi, dati im manevarski karakter i šire vojničke i političke perspektive. Tako crnogorski udarni bataljoni, pod legendarnim junakom Savom Kovačevićem, upadaju duboko u Hercegovinu, do Nevesinja, i vode žestoke borbe za zaštitu srpskog življa od ustaških pokolja. Ovo je imalo jakog uticaja na dizanje Hercegovaca na ustanak.
Druge, znatne crnogorske snage pomjeraju se krajem novembra 1941 godine na sjever u cilju spajanja sa srpskim i bosanskim snagama i stvaranja pogodnog uporišta za razvijanje ofanzivnih operacija. Nastala je bitka za Sandžak. Napad na Pljevlje nije uspio, ali su crnogorske jedinice u toku decembra zauzele Čajniče, Foču, Goražde, Rudo i niz drugih neprijateljskih uporišta i, poslije svega toga, na Limu se spojile sa srpskim partizanskim odredima, koji su poslije prve neprijateljske ofanzive u Srbiji potisnute na ovaj sektor.
* * *
Odbacivanje partizanskih snaga iz Srbije odrazilo se nepovoljno na čitavo operativno područje istočno od rijeka Bosne i Neretve (Istočna Bosna, Sandžak, Crna Gora i Hercegovina). To područje činilo je cjelinu sa srpskim, jer su se snage oba područja naslanjale na planinske masive sliva Drine, od njenih izvornih krakova u Crnoj Gori, pa do ušća u Savu. Iz Srbije je dobijano oružje, municija i materijalna pomoć.
Poslije povlačenja naših snaga iz Srbije, četnička izdaja, teror i pokolj muslimanskog i uopšte patriotskog življa izazvalo je nesigurnost i pometnju ne samo kod naroda nego i kod nekih partizanskih jedinica, tim prije što mnogi nijesu shvatili tu podlu izdaju. Pod uticajem četničke izdaje i njihove razorne propagande, nastalo je u nizu partizanskih odreda u Istočnoj Bosni i Sandžaku previranje i napuštanje partizanskih redova od grupa kolebljivih elemenata.
Crnogorske snage u napadu na Pljevlja nijesu zauzele ovu varoš i imale su gubitaka. Ovo, u vezi sa događajima u Srbiji, naročito je iskorišćavala reakcija u Crnoj Gori za svoju izdajničku propagandu i planove.
Nezapamćena hladnoća, popaljena sela, mase izbjeglica koje su se sklanjale od pokolja, oskudica u municiji, hrani, odjeći i obući — sve je to pogoršavalo naš položaj.
Dakle, okupator i domaći izdajnici bili su preduzeli sve mjere da uguše ustanak na njegovom žarištu. Partizanski odredi, kao početne, glomazne i inertne organizacione formacije narodnog ustanka nijesu mogli izdržati savremeni ratni tempo i, pod sve većim teškoćama i pritiskom neprijatelja, osipali su se. Naše snage bile su u opadanju. Narodni ustanak i njegove organizacione vojno-političke forme još nijesu bile učvršćene i prijetila mu je opasnost. I samo borac visoke političke svijesti, velike moralne čvrstine, nepokolebive vernosti svome narodu — mogao se odlučno suprotstaviti tim teškoćama i savladati ih. Bila je potrebna nova vojna organizacija, nova ne samo po vojničkoj formi nego i po unutrašnjem sadržaju. Takve borce i takve jedinice mi smo našli u proleterskim brigadama.
Usljed tako teške situacije drug Tito je od srpskih i crnogorskih partizanskih odreda formirao 22 decembra 1941 godine Prvu proletersku brigadu u Rudom. Od srpskih partizanskih odreda prikupljenih u Novoj Varoši, formirana je, nešto docnije, Druga proleterska brigada.
Tek formirana Prva proleterska brigada razbila je okupatorsko-četničke snage koje su koncentrično nastupale na Rudo. Ali oblast Lima bila je tijesna i pod neposrednim dohvatom njemačke ofanzivne grupe iz Srbije. Duži boravak ovdje nije bio koristan. Trebalo je uspostaviti stabilnost onako poljuljane situacije i stvoriti pogodno uporište, ne samo za predah, pribiranje i učvršćivanje naših snaga, nego i za ponovno preuzimanje inicijative.
Bosanski rudarski kraj i oblast Gornje Neretve u vezi sa Crnom Gorom pružali su bolje vojno-političke perspektive. Jak planinski teren, šume, kanjoni, rijeke potpomogli su uporniju odbranu. Centralni položaji ove oblasti dozvoljavao je brzo povezivanje sa drugim krajevima naše zemlje. Rudarski bazen obećavao je mobilizaciju novih snaga, a njegovim razaranjem neprijatelj bi se lišio važnih industrijskih izvora. Zato je Prva proleterska brigada krajem decembra prodrla na sektor Jahorina—Romanija—Vareš. Druga brigada ostavljena je radi očuvanja uporišta na sektoru Nove Varoši. Pored toga imala je i zadatak održavanja veze sa preostalim snagama u Srbiji i povezivanje sa našim snagama u Sandžaku.
Energičnim nastupanjem Prva proleterska brigada izmijenila je situaciju na istočnobosanskom sektoru. Partizanskim snagama pružena je snažna podrška. Brigada se aktivirala na svima glavnim pravcima, okupila partizanske odrede oko sebe i spriječila njihovo dalje opadanje. Jedinice brigade primile su takođe položaje napuštene od četnika. Spriječeno je četničko klanje. Mnoge četničke jedinice, koje su bile u rasulu zbog četničke izdaje, prihvaćene su i formirane u dobrovoljačke odrede za otpor okupatoru.
Poslije prenošenja operacija i davanja zamaha borbi na ovom sektoru, neprijatelj preduzima drugu ofanzivu sa dva kraka: jednim iz doline rijeke Bosne ka istoku i jugo-istoku, a drugim iz doline Drine i Lima ka zapadu. Radilo se, dakle, o obuhvatu naših snaga.
Razvile su se borbe oko Sarajeva, na Jahorini i Romaniji, u dolini Krivaje kod Olova, oko Vlasenice i Rogatice, s jedne strane, i oko Nove Varoši, Prijepolja i Pljevalja, s druge strane. Poslije upornog zalaganja i ogorčenih borbi januara i februara 1942 godine, ova ofanziva, povedena na brzu ruku, pod pretpostavkom da će nas lako uništiti, suzbijena je.
Iz ovih borbi je i čuveni prodor Prve proleterske brigade od Vareša preko Rajlovca, Igmana i Bjelašnice u Trnovo. To je jedan od najslavnijih podviga ove jedinice. Marš je trajao neprekidno 18 časova po teškoj zimi. Planina Igman ostaće kao gorostasni spomenik borbe i pregalaštva naših proletera. Penjući se uz zaleđene vrleti drug druga nije ostavljao. Tu je promrzlo 160 proletera. Oni koji su ostali živi ponosno se nazivaju „Igmanci“.
Iz ove ofanzive je i probijanje Druge proleterske brigade pod neprekidnim borbama od Nove Varoši do Čajniča, preko Zlatar Planine i rijeke Lima, koju su borci januara mjeseca pregazili i prenijeli sve ranjenike.
Tako su naše snage krajem 1941 i početkom 1942 godine, poslije dvije neprijateljske ofanzive, uspjele da se konsoliduju i da zagospodare važnim zemljišnim uporištem u oblasti tromeđe Crne Gore, Hercegovine i Bosne. U ovoj oblasti mi smo uspjeli da razbijemo okupatorski odbrambeni sistem i neprijatelja sabijemo u gradove.
Oslobođena teritorija bila je dosta velika i omogućavala je slobodu manevrisanja. Pojava čvrstih proleterskih formacija, njihove pobjede i pregalaštva u ovim najtežim danima stvorili su sigurnost i dali novi polet borbi. Pokret proleterske jedinice uspjele su da povežu i podupru partizanske snage Crne Gore, Hercegovine i Istočne Bosne, što je dalo novi zamah ustanku, naročito u Hercegovini, gde je on bio u povoju.
Do kraja proljeća 1942 godine na ovom području od snaga iz Srbije, Crne Gore, Istočne Bosne, Hercegovine i Sandžaka formirane su četiri proleterske (1, 2, 4 i 5) i tri udarne brigade (3, 6 i 10). Ove brigade bile su kruna, osnovna tekovina narodnog ustanka istočnog dijela naše zemlje. I pored svih preduzetih okupatorsko-četničko-ustaških udara, ustanak nije ugušen. On je dao čvrste vojne formacije za dalje produženje borbe.
U ovim teškim operacijama na početku ratovanja pokazale su se velike moralne vrednosti našeg borca. Politička svijest i osećaj snage poveli su ga u borbu protiv fašizma daleko od njegove kuće. Na ovoj činjenici naše vojno i političko rukovodstvo zasnivalo je svoje odluke i donosilo dalje planove. S druge strane, pravilno rješavanje svih problema koji se pojavljuju u ratu ulilo je borcima povjerenje u rukovodstvo i oni su ga nepokolebljivo sledili. Na ovoj teritoriji, spajanjem srpskih, crnogorskih, hercegovačkih i istočnobosanskih partizanskih snaga, ostvareno je u akciji borbeno jedinstvo. Tu se sastalo ono što je očeličeno prošlo kroz teška iskušenja, ono što je bilo najsvjesnije i najborbenije kod srpskog naroda, spremno da i dalje nosi teško ratno breme širom cijele naše zemlje, za slobodu svih naših naroda.
Dakle, prije početka velike Treće neprijateljske ofanzive, koja je s proljeća 1942 godine povedena protiv glavnih partizanskih uporišta u Jugoslaviji (Crna Gora—Hercegovina—Istočna Bosna; Bosanska Krajina—Lika; Slovenija), energičnim zalaganjem naših snaga, dobili smo dovoljno vremena da na sektoru tromeđe reorganizujemo sve naše snage po sistemu brigada. Dotadanja praksa velikih partizanskih odreda, koji su bili vezani za svoja mesta i oblasti, napuštena je načelno. Sve dotadanje naše operativno iskustvo primjenili smo na ove brigade i one su odgovarale novim uslovima borbe: lako i brzo kretanje, prenašanje operacija na udaljene predjele, sigurnije manevrovanje pred nadmoćnijim neprijateljem, koji je preduzimao sve korake da nas uništi. Ove brigade su stvarni začetak, osnovno jezgro naše Armije, koje je bilo zdravo, čvrsto i prekaljeno u borbi.
* * *
Uspostavljanje vojno-političke situacije na području tromeđe odrazilo se, ne samo u reorganizaciji naših snaga, nego i u postavljanju vojničkih planova i načina shvatanja daljeg partizanskog ratovanja.
Stvorivši udarnu grupu brigada, drug Tito je sa njom htio da podrži i zatalasa ustanke u zapadnim krajevima naše zemlje. U oblasti tromeđe nije bilo više korisno ostati sa glavnim snagama. Talijani su do maksimuma iskoristili četnike, tako da je borba mogla izgubiti svoj osnovni smisao — borbe protiv okupatora. Držanje takve udarne grupe na teškom planinskom terenu oskudnom u hrani, bilo je besperspektivno i značilo bi gubljenje njene udarne moći. Hrvatske mase, koje su većim dijelom još stajale po strani borbe, trebalo je pokrenuti i uvesti u narodnooslobodilački pokret. I, izabravši pogodan momenat u jeku Treće neprijateljske ofanzive na tromeđu, drug Tito je preduzeo onu pobjedonosnu ofanzivu udarnih brigada ka zapadu. „Mi odavde krećemo,“ rekao je drug Tito, „u novom pravcu. Mi ćemo pronijeti zastavu narodnooslobodilačke borbe zastavu oružanog bratstva i jedinstva našeg naroda kroz nove krajeve Jugoslavije. Mi ćemo biti sijači bratstva među narodima. Vi ćete svojim držanjem i ubjeđivanjem pokazati da ste vojska novog kova.“
Pokret je otpočeo sa Sutjeske krajem juna 1942 godine i razvijao se u dva pravca: 1 i 3 brigada pravcem Lelija—Kalinovik—Konjic—Prozor—Livno, a 2 i 4 brigada pravcem Foča—Trnovo—Igman—Reštelica—Kreševo—Fojnica—Bugojno—Glamoč. Za obezbjeđenje pokreta na sektoru tromeđe ostavljene su 5 crnogorska i 10 hercegovačka brigada, dok je 6 bosanska brigada, radi očuvanja istočnobosanske baze, još ranije upućena sa sektora Romanije ka Mojkovcu.
Pre pokreta udarne grupe, mi smo mjesec aprila likvidirali jako ustaško uporište Borač u dolini gornje Neretve. To zlikovačko gnijezdo, zakopano u dubokom kanjonu, učinilo je mnogo zla našem življu u Hercegovini. Likvidiranjem toga uporišta, koje se nalazilo na levom boku našeg pravca, obezbjeđen je naš pokret preko planinskog masiva Lelije. Taj se pokret završio oslobođenjem znatne teritorije u zapadnom dijelu naše zemlje, gde su se udarne brigade spojile sa krajiškim i hrvatskim partizanskim snagama. Ovaj pokret po svojim rezultatima može se smatrati jednim od najznačajnijih poteza u istoriji našeg rata.
Naše partizanske snage u zapadnim krajevima (Bosanska Krajina—Kozara, Slovenija) bile su trećom neprijateljskom ofanzivom dovedene u težak položaj; četničko-ustaške bande bile su uzele velikog maha. Pobjedonosni marš udarnih brigada, razaranje jadranske pruge Sarajevo—Mostar, prve diverzije tako krupnih razmera u našem ratovanju, osvajanje gradova: Konjica, Prozora, Kreševa, Gornjeg Vakufa, Mrkonjić Grada, Duvna, Livna, snažno je odjeknulo i dalo novog elana našim snagama u zapadnim krajevima. A dolazak i borbe ovih brigada na Vrbasu, Sani, Uni i Dinari zatalasale su narodne mase.
Razvijanjem operacija na teritoriji Bosne i Hrvatske, mi smo razbili Pavelićev kvislinški aparat i uništili gro njegovih krvoločnih ustaša. Pavelić i njegov doglavnik Maček politički su potpuno razotkriveni. Hrvatske mase na licu mjesta uvjerile su se u opravdanost oslobodilačke borbe. Dalmacija je planula narodnim ustankom. Ustanak se prenio i na one hrvatske krajeve, gdje je do tada samo tinjao (Žumberak, Slavonija, Zagorje). Ovo ima odjeka i na Sloveniju.
Vojska je naglo porasla. Od brigada prešlo se na viši stepen vojne organizacije i formirane su divizije i korpusi. To je druga važna razvojna etapa naše vojske. Mi smo dobili jake udarne grupe, sposobne za krupne akcije i rješavanje operativnih problema na cijelom jugoslovenskom ratištu.
Oslobođenjem velike teritorije počinje da se stvara država i narodna vlast koja je krunisana obrazovanjem AVNOJ-a u Bihaću. Dakle, ustanak naših naroda ne samo što je izgradio i učvrstio oružanu snagu, nego je postavio i čvrste temelje narodne vlasti, što je bilo od velikog značaja ne samo za naš unutrašnji nego i međunarodni položaj.
Prvi put u istoriji, na istom bojištu, zajedno su se našli borci svih naših naroda. To je imalo za posljedicu ovako krupne uspjehe, koji su se mogli postići samo zajedničkim naporima, zajednički prolivenom krvlju, iz koje je izraslo bratstvo i jedinstvo naših naroda — najveća tekovina naše borbe.
Ovim pokretom postavili smo se u centralni položaj naše zemlje, povezali sve naše snage i zagospodarili terenski vrlo jakim masivom dinarskog grebena, gdje neprijatelj nije mogao da iskoristi modernu tehniku. Oslonjeni na ovo moćno centralno bilo, mi smo, kao sa otskočne daske, polazili u savski basen, s jedne strane, i jadranskoj obali, s druge strane. Od ovog vremena dinarski greben postaje strategiskom polugom, koja je vezivala snage Slovenije s našim snagama u istočnim predjelima: Crnoj Gori i Srbiji.
* * *
U toku 1942 godine težište naših operacija prenijeto je iz istočnih u zapadne predjele. Time su i okupatorske baze u zapadnom dijelu bile ozbiljno ugrožene. Drugim riječima, onako kako se saveznički krak ofanzivnih operacija u Africi pomerao prema zapadu i italijanskom kopnu, tako se i težište naših operacija pomerilo k jadranskoj obali. Time je ostvarena, i ako na velikom rastojanju, jedinstvena koordinacija dejstava.
Cio njemački komunikacijski sistem koji je sa istoka i sjevera vodio ka jadranskoj obali i Italiji bio je prekinut. Naše jedinice bile su u zaleđu jadranskih luka, odakle se rumunska nafta trebala transportovati u Afriku i Italiju.
U takvoj situaciji Nijemci su htjeli da se riješe na Balkanu svoga protivnika, i oni januara 1943 godine otpočinju krupnu, četvrtu ofanzivu protiv nas. U ovoj ofanzivi učestvovalo je 6 njemačkih i 7 talijanskih divizija, sve ustaške jedinice i 18.000 četnika Draže Mihailovića pokupljenih iz Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine.
Osnovni neprijateljski plan bio je: izvršiti opkoljavanje slobodne teritorije u luku Dinara—Neretva—Sarajevo—Banja Luka—Sisak—Karlovac—Gospić—Knin i koncentričnim kretanjem sabiti naše snage na prostoru Bosanske Krajine i uništiti ih.
Bilo je vrlo opasno i riskantno sa našim snagama primiti frontalne bitke sa nadmoćnijim neprijateljem, do zuba naoružanim. To tim prije što je bilo zimsko vrijeme i opstanak u šumskim predjelima bio bi nemoguć za duže vrijeme. Naše jedinice nijesu bile dobro opremljene za zimsko ratovanje. Zalihe u hrani nijesu bile dovoljne. Vodeći žestoke borbe u čitavoj drugoj polovini 1942 godine, mi smo imali na ovom prostoru preko 4.000 ranjenika. Držati te ranjenike na ovom prostoru, značilo bi izložiti ih životnoj opasnosti.
Ustanak u zapadnim krajevima naše zemlje bio se potpuno učvrstio. Mogle su se izdvojiti jače ofanzivne snage i sa njima poboljšati vojno-politička situacija na drugim sektorima.
Situacija u Crnoj Gori i Srbiji bila je vrlo teška poslije odlaska naših glavnih snaga prema zapadu. Osjećajući da u narodu nemaju nikakove podrške, četnici su sprovodili užasan teror. Reakcionari iz inostranstva podržavali su Dražu Mihailovića, i pored toga što je on bio običan okupatorski sluga, i slali mu avionima pomoć. Trebalo je ponovo dati zamaha borbi u istočnim krajevima naše zemlje i potpomoći partizanskim grupama koje su se tamo borile pod vrlo teškim uslovima. Pored toga, trebalo je pružiti ruku Albaniji i Bugarskoj. U Albaniji ustanak je bio tek u povoju, a u Bugarskoj se osjećao jak narodni val protiv izdajničke vladajuće klike.
I drug Tito doneo je u Bihaću sljedeću odluku: sa jednom jakom ofanzivnom grupom od pet divizija (1, 2, 3, 7 i 9) izbjeći neprijateljsko opkoljavanje i probiti se u prvoj etapi u Crnu Goru i Sandžak, a onda u drugoj etapi nastaviti pokret prema Metohiji i centralnoj Srbiji — u srce Balkana. Za ostvarenje ove odluke donet je sljedeći plan:
Dve manevarske zaštitnice imale su zadatak da usporavaju neprijateljsko prodiranje ka istoku i tako obezbede da se ofanzivna grupa sa 4.000 ranjenika prebaci preko Neretve. Četvrti korpus imao je zadatak da voli borbe od Kupe do Une, a odatle da se zabaci neprijatelju za leđa i ostane na svojoj teritoriji. Prvi bosanski korpus imao je zadatak da na sektoru Une primi zaštitničku ulogu, da prati operativnu grupu do Neretve, a zatim da se zabaci neprijatelju za leđa i ostane na svojoj teritoriji.
Ofanzivna grupa polovinom januara otpočela je svoje pokrete ka istoku. Dugi operacijski pravci, težak teren i nevreme, veliki broj ranjenika i izbjeglica znatno su usporavali njeno kretanje ka istoku.
Četvrti korpus bio je izložen obuhvatnim napadima iz Like, od Kupe i sa sektora Sisak—Kostajnica. Vodio je teške borbe sve do polovine februara, a zatim se sa sektora Une bacio svim snagama protiv talijanskih snaga na pravcu Gračaca, do nogu ih potukao i vratio se na Kordun i Baniju.
Na Uni i Sani Prvi bosanski korpus prima ulogu zaštitnice i vodi žestoke borbe. Neprijatelj ga obuhvata sa pravca Krupe, Prijedora, Banja Luke i odbacuje na planinska masiv Vitorog—Srnetica, a odatle prema Šatoru planini. Na taj način, korpus nije mogao do kraja izvršiti svoju zaštitničku ulogu.
Ofanzivna grupa u pokretu prema Neretvi likvidirala je Imotski, Prozor, Jablanicu i potpuno razbila talijansku diviziju „Murđe“ koja je zatvarala obruč na zapadnoj obali Neretve. U ruke naših boraca pao je ogroman ratni plen, koji je bio natrpan u ove garnizone, odakle je ova divizija trebala da pođe u ofanzivu prema zapadu. No naša ofanzivna grupa preduhitrila ju je u tome.
U produženu napada naše jedinice napale su Konjic, da bi otvorile prolaz u dolini gornje Neretve, ali napad ne uspeva zbog četničkog napada sa istoka. U to vreme stizali su na Neretvu četnici Draže Mihailovića, da upotpune obruč opkoljavanja. Kod četnika na teškim oruđima bili su italijanski specijalisti. Ishranu i snabdijevanje municijom vršili su Talijani. Četnički štab i ranjeničke bolnice bili su u Mostaru.
Nastale su krvave borbe oko prelaza na Neretvi. Ovo je usporilo i otežalo prebacivanje udarne grupe. U to vrijeme Nijemci pravcem Sarajevo—Ivan Sedlo uvode na naš levi bok Prvu alpisku diviziju, a na naša leđa pravcem Bugojno—Prozor 92 grenadirsku, koju nijesu mogli zadržati zaštitnički dijelovi Prvog bosanskog korpusa.
Nastala je vrlo teška situacija u dolini reke Neretve. U ovoj situaciji mi smo iz frontalne bitke sa Neretve izvukli dve divizije i bacili ih na pravac Prozor—Donji Vakuf—Bugojno. Ogorčene borbe vođene su tri dana i tri noći, dok naјzad nijesmo potisli i delom razbili 92 njemačku diviziju, i u neredu je odbacili preko Bugojna. Ovo nam je dalo mogućnost da prikupimo sve snage, forsiramo Neretvu polovinom marta i na Neretvi, Prenju i Veležu potpuno razbijemo četnike Draže Mihailovića.
Bitka na Neretvi trajala je 37 dana. Vođena je pod vrlo teškim uslovima. Ranjenici su nam otežavali pokretljivost i manevrenost trupa. Epidemija pegavog tifusa harala je po jedinicama, što je još više otežavalo položaj. Nabujala Neretva i ledene padine Prenja i Veleža, posednute izdajničkim bandama, izgledale su za svaku vojsku neprolazne. Okupatori i izdajnici već su likovali da u nas uhvatili u „kotlu“.
Pobedila je velika hrabrost i izdržljivost naših boraca, velika ljubav prema ranjenim drugovima da ne padnu u neprijateljske kandže. Mi smo izvršili proboj i izbegli neprijateljsko opkoljavanje. U proboju smo do nogu potukli četnike Draže Mihailovića i nastavili gonjenje neprijatelja preko Hercegovine, Crne Gore i Sandžaka, osvojivši Nevesinje, Ulog, Kalinovik, Gacko, Avtovac, Foču, Ustikolinu, Goražde, Čajniče, Goransko, Žabljak, Šavnik, Mojkovac, izbili na Lim kod Brodareva i na Moraču kod Bioča. Razbijanje Draže Mihailovića bilo je od velikog vojničkog i političkog značaja. Od tada on nije pretstavljao nikakvu snagu. Pred inostranom javnošću otkrivena je njegova izdajnička uloga, i tek posle toga savezničke misije počele su da pristižu u naš Vrhovni štab.
* * *
Borbe u Četvrtoj ofanzivi bile su vrlo oštre i teške. Prelaskom na teritoriju Crne Gore i Sandžaka morali smo izvršiti mali predah. Trebalo je prebaciti veliki broj ranjenika preko teškog zemljišta. Trebalo se pripremiti za izvršenje druge faze pokreta — prelaz u Metohiju i Centralnu Srbiju.
Ali neprijatelj nije sedeo skrštenih ruku. Videći da nas nije mogao uništiti, on je vrlo brzo i iznenadno pripremio maja mjeseca 1943 godine Petu ofanzivu protiv naše operativne grupe. To je ustvari bilo produženje četvrte ofanzive, pošto se neprijatelj pregrupisao i uveo u borbu nove snage.
Nijemci su iz oblasti Sarajeva već koncentrisane trupe prebacili kamionima preko Višegrada u limsku dolinu i svu je posjeli. Pravac Nikšić—Podgorica zatvorili su Talijani. Sa pravca Peći i Novog Pazara Nijemci su uveli u borbu dvije nove divizije i posjeli sektor Berane—Andrijevica—Kolašin. I tek što smo preduzeli pokrete ka Morači i Limu naišli smo na vrlo žestok otpor neprijatelja.
U ovakvoj situaciji prelaz preko Peštera ka Ibarskoj Klisuri bio je vrlo riskantan. Morali smo već orijentisane trupe ka istoku povratiti natrag, ali je neprijatelj brzim prebacivanjem trupa iz Mostara i Sarajeva zatvorio pravce Nevesinje—Kalinovik i Gacko—Foča, duž rijeke Sutjeske. Tako nas je neprijatelj strategiski potpuno opkolio i to opkoljavanje prelazilo je u taktičko stezanje.
Ostati na ovom terenu pod dejstvom brojne neprijateljske avijacije i artiljerije nije se moglo. Na ovom terenu hrane nije bilo. Trebalo se ponovo probijati iz obruča. Izabran je pravac prodora Maglić—Zelengora—Jahorina—Istočna Bosna, kao taktički najlakši. U Istočnoj Bosni mi smo imali uporište i moglo se naći hrane za jedinice.
Probijanje je išlo vrlo teško. Kanjonski tokovi reka otežavali su brze pokrete jedinica i prenošenje ranjenika. Neprijatelj je pripremio vrlo lukavu taktiku. On se upravo nalazio u odbrani i posjedao kanjone i planinske prevoje, dok smo mi sve te odbrane morali da probijamo. Ipak, u ovom proboju postoje dva karakteristična momenta: prvo, blagovremeno posjedanje na pravcu proboja planinskih prevoja na Magliću, čime smo obezbijedili prelaz preko najteže planine; drugo, posjedanje bočnih položaja kod Velikih i Malih Bara na pravcu Gacko—Foča. Pored tih bočnih položaja prodefilovale su duboke kolone naših jedinica. Bočnu zaštitu imala je Druga dalmatinska brigada, koja je sa nečuvenim heroizmom, izložena strahovitoj neprijateljskoj vatri i neprijateljskim napadima, izdržala na položajima.
Proboj su izvršile 1, 2 i 7 divizija. Na pravcu proboja bile su tri neprijateljske odbrambene linije: na Sutjesci, Zelengori, na komunikaciji Foča—Kalinovik, na komunikaciji Višegrad—Sarajevo. I pored toga, mi smo izvršili proboj, porazili neprijatelja na pravcu proboja, pretrpevši pri tom i sami osetne gubitke, naročito od neprijateljske avijacije.
Maglić, Sutjeska, Zelengora jesu veličanstveni spomenici i rečito govore o naporima i herojskoj borbi naših naroda.
Treća divizija bila je zaštitnica udarne grupe. Za izvršenje ovog zadatka ona se žrtvovala. Njoj nije uspjelo da se probije za glavninom. Podvojeni u manje grupe, njeni djelovi probili su se ka Hercegovini i Crnoj Gori.
Poslije proboja, juna mjeseca 1943 godine, udarna grupa nastavila je ofanzivne operacije u Istočnoj Bosni i zauzela Han Pijesak, Vlasenicu, Kladanj, Srebrenicu i Zvornik. Poslije kraćeg odmora, naša operativna grupa delom snaga nastavila je pokrete ka jadranskoj obali, a delom s mora ka Sandžaku i Crnoj Gori, zadržavši ova važna uporišta na pragu Srbije u svojim rukama. Ovo je dalo snažnog potstreka ponovnom razvijanju borbe u Srbiji i oživljavanju ustanka u Makedoniji.
Kao što se vidi, ovde se izlažu operacije samo jednog malog dijela naše vojske i to udarne operativne grupe koja je u odnosu na našu cijelu vojsku iznosila najviše 40%. To je bila manevarska grupa sa zadatkom:
— da prenosi operacije na udaljena operativna područja i da širi ustanak tamo gdje je on bio slabiji;
— zatim, da privlačenjem na sebe jakih neprijateljskih snaga omogući razvoj i mirniji rad partizanskih snaga na drugim sektorima;
— da iznenadnim prepadima ruši neprijateljski saobraćajni sistem i njegove baze;
— da svojom snažnom akcijom riješava krupne vojno-strategiske probleme.
Imajući u vidu njene gornje zadatke, moramo priznati da je ona na svojim plećima nosila veliki teret oslobodilačkog rata.
* * *
U dvogodišnjim žestokim okršajima mi smo nanijeli talijanskim okupatorima velike gubitke. Ti udarci i udarci saveznika doveli su fašističku Italiju do kapitulacije mjeseca avgusta 1943 godine. To je bio krupan događaj u antifašističkoj koaliciji.
Mi smo ovu kapitulaciju zasluženo iskoristili, oslobodili velike teritorije od Đevđelije do prekosočkih Brda, u dužini preko 700 i u dubinu do 400 km. Slovensko Primorje, Istra i Dalmatinska ostrva, nepravedno odsječeni od našeg živog organizma bili su slobodni. Mi smo gospodarili skoro cijelom dalmatinskom obalom.
U Srbiji i Makedoniji borbe su se razgorjele i oslobodilačke snage izvojevale su važna uporišta u oblasti Zapadne Morave i Vardara, pružajući pomoć bugarskim oslobodilačkim snagama.
Pored ovih vojničkih uspjeha, u ovo doba pada i Drugo zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu, na kome su donešene istoriske odluke i položeni temelji Demokratske Federativne Jugoslavije.
Sve je ovo dalo mnogo poleta i zamaha borbi. Potekla je bujica novih boraca u redove naše armije. Naša vojska znatno je narasla. Cijela zemlja bila je u znaku mobilizacije novih snaga za borbu protiv omraženog fašizma. Zaplijenjeno talijansko oružje palo je u ruke prekaljenih boraca koji su ga znali iskoristiti. Uviđajući sve više značaj naše armije, saveznici su nam počeli doturati na obalu oružje i ratni materijal.
Naša ojačana i naoružana armija preduzela je snažne ofanzivne operacije u cijeloj zemlji. Satelitski režimi u Jugoslaviji bili su dovedeni pred krah, čime su bila ugrožena najjača okupatorska uporišta i baze u Jugoslaviji. Sve komunikacione veze koje su iz savskog i dravskog basena vodile u Italiju i na Jadran bile su prekinute, što je znatno otežavalo njemački položaj na italijanskom ratištu. Isto tako sve moravsko-vardarske komunikacije bile su stavljene pod snažne udarce, te je praktično onemogućena veza sa Grčkom i Albanijom, gdje je oslobodilački pokret, zaštićen sa sjevera našim snagama, stvarao čvrsto uporište.
Naša armija, dakle, sputavala je ruke njemačkoj komandi na Balkanu, onemogućujući joj manevrisanje trupama. Svojim prisustvom na Jadranu, mi smo činili čvrstu desnu flanku, ne dozvoljavajući stvaranje njemačkih pomorskih vazduhoplovnih baza za dejstvo protiv saveznika na italijanskom ratištu. Prijetila je opasnost da Jugoslavija postane žarište za širenje narodnog ustanka i u susjednim zemljama. Cijeli njemački vojni organizam na jugo-istoku Evropu bio je ugrožen i položaj Njemačke na Balkanu poljuljan.
Njemačka se krajem 1943 godine i tokom 1944 godine spremala na odbranu Balkana da bi obezbijedila svoj južni bok koji je bio otvoren prema dunavskoj niziji. Pored toga, Njemačka, izgubivši znatne teritorije na Istoku, bila je jako zainteresovana za držanje Balkana u cilju produženja rata. Nijemci su nastojali da sačuvaju poljuljani ugled kod svojih vazala na Balkanu i kvislinga u Jugoslaviji. Borba za demokratska prava balkanskih naroda, snažno podržana iz Jugoslavije, imala je izgleda da se još više razgori i učini kraj krvavom njemačkom režimu na ovom sektoru. Zbog tih činjenica, Nijemci su protiv naše armije u kratkom vremenskom razmaku poveli dve ofanzive — 6 i 7. One su počele polovinom oktobra 1943 godine, a završile se krajem juna 1944 godine, kada je naša armija uzela potpunu inicijativu u svoje ruke.
Podrobnosti ovih ofanziva nećemo izlagati. Kod ovih ofanziva karakteristično je to, da su Nijemci promijenili dosadašnji način borbe protiv nas. Ranije su oni tvrdoglavo išli na to da nas opkole i unište po tipu „Kane“. Tim vidom borbe oni su htjeli da unište ustanak, smatrajući ga kao niz izolovanih pobuna. Najzad su uvidjeli da oni s nama vode pravi rat. Naša armija nije se dala uništiti ni onda kada su naše snage bile male i kada je slobodna teritorija bila malo izolovano ostrvo. Međutim, Nijemci su se sada nalazili pred jednom dobro naoružanom armijom visokog ratnog iskustva, raspoređenom na tri četvrtine teritorije oslobođene Jugoslavije.
Promjena njemačke taktike sastojala se u tome što su Nijemci stvarali jake udarne grupe, većinom sastavljene od oklopnih i mehanizovanih jedinica, i sa njima su napadali pojedina operativna područja, počinjući u obje ofanzive sa napadima na krilne sektore: slovensko-istarsko i makedonsko operativno područje, završavajući ofanzivu spajanjem tih pokretnih grupa na bosanskom operativnom području. Brzim prodorima oni su nastojali da dezorganizuju život na našim područjima, da nam ometaju jedinstvenu upotrebu naše armije, što je nalagao opšti strategiski položaj u Evropi.
Nedostaci ove njemačke taktike bili su očevidni. Oni nijesu imali dovoljno snaga. Po dubokom prostoru našega ratišta neprijateljskim udarnim grupama zadavani su žestoki udarci, tako da su one prije završne faze operacije gubile svoju udarnu moć. Našim jedinicama ostajala je puna sloboda manevrovanja. Trupe jednog sektora mogle su intervenisati u korist susjeda, napadajući neprijateljske baze u pozadini.
U vrijeme posljednje, sedme njemačke ofanzive, pada i onaj vazdušni napad na Vrhovni štab, 25 maja u Drvaru. Time su Nijemci nastojali da unište naše jedinstveno vojno i političko rukovodstvo i zadaju najozbiljniji udarac tekovinama naše borbe. Htjeli su da obezglave pokret i vojsku, da unesu haos i paniku u naše komandovanje i tako se pred otvaranje drugog fronta u Evropi liše jedne ratujuće strane, koja im je potresala „bedeme evropske tvrđave“.
Svi njemački planovi propali su. Kao u svima ranijim, tako i u ovima dvema posljednjim ofanzivama, naša vojska izašla je jača i prekaljena novim borbenim iskustvom. Mi smo zadržali u svojim rukama sva glavna uporišta u našoj zemlji.
Glavnina naših snaga našla se krajem proljeća 1944 godine, poslije sedme njemačke ofanzive, na bosansko-crnogorskom operativnom području. Oslonjene na ovo moćno centralno bilo, naše snage bile su spremne da, prema razvoju vojno-političke situacije, brzo intervenišu u svim oblastima zemlje.
U ljeto 1944 godine vojna situacija se karakterisala sa slijedećim činjenicama:
— Savezničko napredovanje u Italiji je zastalo i nije obećavalo rezultate u smislu brzog proboja u niziju Poa i daljeg nadiranja ka sjeveru. U vezi s ovim nije se ukazivala operativna potreba držanja naših jačih snaga u zapadnom dijelu zemlje. Naše snage koje su se nalazile na slovenačko-istarskom području bile su dovoljne da i dalje napadaju neprijateljski saobraćaj, otežavajući njemački položaj na italijanskom ratištu.
— Situacija na Istočnom frontu pružala je sasvim drugu sliku. U ljetnim operacijama Crvena armija probila je na širokom frontu njemačke linije i brzo napredovala ka zapadu i jugozapadu, izbivši na rijeku Bug. Grupisanje jačih naših snaga u istočnom dijelu zemlje obećavalo je velike operativne mogućnosti.
— U Srbiji izdajnici Nedić, Ljotić, Mihailović, osjećajući skoru propast, vršili su nečuven teror nad patriotskim srpskim življem. Razni špekulanti, kako u zemlji tako i u inostranstvu, nadali su se da će od Srbije i Beograda napraviti drugu Varšavu. Ma da je u Srbiji oslobodilački pokret bio uzeo jače razmjere, naše snage s teškom mukom odoljevale su znatno nadmoćnijim njemačkim i bugarskim okupacionim trupama i domaćim izdajničkim bandama. Trebalo je dati podršku srpskim snagama, koje su već bile izvojevale solidna uporišta i imale veće slobodne teritorije u blizini Južne Morave i Istočne Srbije, dok su manji dijelovi kontrolisali izvjesna područja u Šumadiji.
— Kod bugarskog naroda osjećala se aktivnost narodnih masa u cilju zbacivanja fašističke agenture. Snažnim udarcem po bugarskim okupacionim trupama u Srbiji, ovaj proces mogao se brže razviti.
Sve ove činjenice uslovljavale su prenošenje težišta operacija ka istoku i prebacivanje jače udarne grupe u Srbiju.
Nijemci su u toku cijelog našeg ratovanja sa naročitom žestinom branili Srbiju, jer se ona nalazila na najosjetljivijem mjestu Balkana. Kroz nju neposredno vode važne geografsko-strategiske brazde: moravsko-nišavska i moravsko-vardarska, koje primaju sve puteve Srednje Evrope i vode ih ka jugoistoku. To su za Nijemce bili „životni putevi“ zamišljene svjetske dominacije. Odbranom i držanjem Srbije u pokornosti Nijemci su dobrim dijelom obezbjeđivali ona strategiska, ekonomska i politička preimućstva koja su svojim razbojništvom dobili na Balkanu. Otuda ono neprekidno staranje za stvaranje i pronalaženje tolikog broja kvislinga (Nedić, Ljotić, Mihailović, Pećanac i niz drugih „vojvoda“), koji su bili glavni oslonci njemačke okupacije u Srbiji.
U toku 1944 godine Nijemci su se pripremali za odbranu Balkana u cilju eksploatisanja materijalnih izvora, učvršćivanja rumunskog fronta i obezbjeđenja od udara sa juga. Srbija je za njih bila vrlo osjetljivo mjesto, jer se nalazila u neposrednoj blizini južnog krila Istočnog fronta, a oslobodilački pokret bio je uzeo ozbiljne razmjere. Oslobođenje Srbije dovelo bi u pitanje povlačenje njemačkih snaga sa juga Balkana i otvorilo prilaze u dunavsku niziju. Zato su Nijemci brižljivo čuvali Srbiju i Beograd, važan čvor njemačke odbrane na jugoistoku. Pored toga, oni su ovom odbranom htjeli podržati satelite Nedića, Ljotića i Dražu Mihailovića, koji su im u ovako složenoj situaciji pružali dragocjene usluge i služili za političke manevre.
Nijemci su računali na upad naših glavnih snaga u Srbiju, pa su organizovali odbranu zapadnih granica na riječnim tokovima Drine, Zapadne Morave i Ibra. Naročito je bio organizovan i branjen zapadno-moravski front, koji je bio neposredno izložen napadima iz Sandžaka i Crne Gore. Ovaj odbrambeni kordon nije Nijemcima ulivao sigurnost, pa su nastojali da operacije prenesu zapadnije i naše glavne snage angažuju dalje od Srbije, na sektor Crne Gore, Sandžaka i Istočne Bosne. Otuda potiču na ovim područjima one žestoke borbe početkom ljeta 1944 godine. Ali svi neprijateljski pokušaji da nas odbaci sa ovih važnih uporišta ostali su bez uspjeha. Do kraja jula mi smo na ovoj obuhvatnoj osnovici prikupili znatne snage, koje su imale da izvrše koncentričan upad u Srbiju.
Raspored naših snaga bio je slijedeći: desnokrilna grupa (2, 5 i 17 divizija) na sektoru Andrijevica—Berane—Kolašin. Centralna grupa (1 i 12 korpus — 1, 6, 16 i 36 divizija) na sektoru Pljevlja—Foča—Šavnik. Lijevokrilna grupa (11 i 28 divizija) na sektoru Srebrnica—Vlasenica —Zvornik. Kako su prve dvije grupe bile dosta udaljene i imale da prelaze težak teren, one su u prvoj fazi imale da izvrše skok do linije: Kopaonik—Golija—Zlatibor—Tara Planina, sa koje bi se brzo otisnule u napad.
Neprijatelj je saznao za prikupljanje naših snaga, pa je početkom jula koncentrisao na liniji Peć—Kosovska Mitrovica—Raška dvije divizije (SS „Skenderbeg“ i Prvu alpisku) sa ciljem da omete prodor naših snaga u Srbiju i da izoluje srpske snage na moravskom području, protiv kojih je bijesnela žestoka ofanziva. Te snage, napadnute sa više pravaca, nalazile su se u teškom položaju.
Polovinom jula divizija Skenderbeg prelazi u napad od Peći ka Andrijevici. Naša desnokrilna udarna grupa sa sektora Berana bacila se svom žestinom na nju, do noge je potukla i odbacila ka Peći. Koristeći se ovim uspjehom, udarna grupa brzo se izvlači sa fronta, pravi pokret preko Peštera, gdje razbija arnautske bande; u žestokim borbama na Ibru razbija odbranu Prve alpiske divizije i nedićevsko-četničkih bandi i iznenadno se pojavljuje na Kopaoniku u pozadini neprijateljskih snaga, koje su nadirale sa sjevera ka Toplici i Jablanici, za srpskim snagama. Dolaskom i energičnim dejstvom ove udarne grupe razbijena je neprijateljska ofanziva na sektoru Jablanice. Zajedno sa tada formiranim 13 i 14 srpskim korpusom, obezbijeđeno je čvrsto uporište u zahvatu Ibra i Južne Morave.
Krajem jula Nijemci ponovo preduzimaju napad na Sandžak u cilju razbijanja naše centralne grupe i sprječavanja njenog prodora u Srbiju. Ovog puta napad je uslijedio iz dva pravca. Reorganizovana Prva alpiska i Skenderbeg divizija nastupale su opštim pravcem: Raška—Sjenica—Prijepolje, a divizija „Princ Eugen“ pravcem Romanija—Goražde—Čajniče. Da se centralna grupa ne bi uplijetala u ove frontalne borbe i izgubila dragocjeno vrijeme, jedinice 2 crnogorskog korpusa dobile su zadatak da na sebe prime frontalne borbe na oba pravca neprijateljskog dejstva, i to u dolini Lima od Prijepolja uzvodno, a u dolini Drine od Goražda uzvodno, povlačeći se, po potrebi, ka Tari i Durmitoru. To iskorišćuje naša centralna grupa, 1 i 12 korpus, izvija se, vrši brzi pokret ka sjeveru, na Donjem Limu razbija zastor nedićevsko-četničkih bandi, a na liniji Ivanjica—Čajetina—Vardište zastor bugarsko-njemačkih snaga, poslije čega ovlađuje sektorom Zlatibor—Tara Planina. Tako je njemačka ofanziva otišla u vjetar. Mi smo izmanevrisali neprijatelja i postavili se tamo gdje smo željeli po predviđenom planu.
Drugi crnogorski korpus, pošto je borbom na bokovima stvorio vrijeme za prodor centralne grupe ka sjeveru, postepeno se povlačio ka Durmitoru i klancu Duga. Na taj način on je na sebe angažovao i u teški teren sjeverne Crne Gore uvukao tri njemačke divizije (Prva alpiska, Skenderbeg i Princ Eugen), odakle su se one, docnije, s teškom mukom izvukle i uputile u Srbiju.
U drugoj polovini avgusta naše ofanzivne grupe bile su na polaznim položajima, spremne za odlučnu akciju. Najjača centralna grupa sa sektora Zlatibor—Tara Planina prva je otpočela napad, opštim pravcem Užice—Valjevo. Trebalo je da privuče na sebe gro neprijateljskih snaga, da bi olakšala pokret krilnih, manevarskih grupa, koje su imale da prelaze preko riječnih tokova Zapadne Morave i Drine. U pokretu ka sjevero-istoku ova grupa zauzima Kosjerić, Bajinu Baštu i Rogaticu. Uplašeni ovim prodorom, nedićevci, ljotićevci i dražinovci, pojačani Nijemcima, bacili su protiv ove grupe gro svojih snaga („Srpski dobrovoljački korpus“, „grupe korpusa“: kolubarsko-posavska, beogradska, jurišna, „gorska kraljevska garda“, potpomognuti dijelovima njemačkog motorizovanog puka Brandenburg). Mi tada preduzimamo obuhvatni pokret krilnim grupama. Ali centralna grupa, koja je bila dovoljno jaka, odlučno se baca na neprijatelja, potpuno ga razbija na sektoru Jelova Gora—Medvednik—Suvobor i goneći neprijatelja osvaja Ljuboviju, Pecku, Osječinu, Valjevo, Ljig i Lajkovac.
Desnokrilna udarna grupa probijajući se iz doline Zapadne Morave, gdje je vodila borbe sa dijelovima divizije Princ Eugen, koja se prebacivala u Srbiju, zauzela je poslije borbi Gornji Milanovac, Vraćevšnicu, Stragare, Lazarevac i Aranđelovac.
Ljievokrilna grupa pod borbom je forsirala Drinu na sektoru Zvornika, izbila na planinski masiv Sokolska Planina—Gučevo i, spojivši se sa dijelovima centralne grupe, poslije manjih borbi oslobodila Krupanj, Belu Crkvu, Koviljaču, Loznicu i Lješnicu. Ova grupa dotukla je i one neprijateljske dijelove, koji su razbijeni bježali ispred naše centralne grupe.
Na taj način sve tri udarne grupe, poslije dugih pokreta i borbi, krajem septembra ovladale su važnim geografsko-strategiskim masivom: Rudnik—Suvobor—Cer i svim komunikacionim čvorovima u njegovom zahvatu. Tako se formirala Prva armiska grupa pod komandom generala Peka Dapčevića, koja je bila spremna da se sa ovog važnog uporišta baci na poslednje ostatke neprijatelja u Srbiji.
Dok je Prva armiska grupa nadirala kroz Zapadnu Srbiju i Šumadiju ka Beogradu, formirana je Druga armiska grupa pod komandom generala Koče Popovića. Ova armiska grupa imala je zadatak da na sektoru Zapadna Morava—Kragujevac obezbijedi južni bok beogradske operacije. Iz sastava ove armiske grupe prebačen je 14 srpski korpus sa Jastrepca u Istočnu Srbiju, gdje je poslije žestokih borbi sa okupatorsko-kvislinškim snagama četrnaestog septembra uhvatio vezu sa jedinicama Crvene armije na Dunavu.
Kao što vidimo, prije neposredne bitke za Beograd cio satelitski aparat u Srbiji bio je potpuno srušen. A Nijemci, iznenađeni prodorom naših snaga u Šumadiji i brzim izbijanjem Crvene armije na Dunav, preduzimaju hitne mjere odbrane. Sjeverna Srbija bila je neposredno ugrožena. Njenu odbranu, podijeljenu u tri sektora, primila je armiska grupa Feldber.
Istočno-timočki sektor bio je potpuno otvoren (ranije oslobođen od jedinica 14 korpusa) i Nijemci tamo upućuju tri divizije: 117, koja je pristigla iz Grčke — sektor Negotin, 1 alpiska — sektor Zaječar, Princ Eugen — sektor Knjaževac—Pirot—Niš. Dvije posljednje divizije znamo iz ofanzive na Sandžak. Hitno upućene na timočki sektor, one su iz marševskih kolona uvođene u borbu. 14 korpus pred pritiskom ovih snaga povukao se iz timočke doline na karpatski greben odakle je sadejstvovao s trupama Crvene armije pri prelazu Dunava i nastavio sa njima čišćenje moravske doline. Odbranu Nijemaca na timočkom sektoru potpomagali su četnici veliko-moravske i istočno-srpske „grupe korpusa“.
Južni i jugo-zapadni sektor: Kruševac—Čačak—Aranđelovac branio je 34 njemački korpus u čijem su sastavu bili dijelovi: 104, 118 i 297 njemačke divizije, „Ruski dobrovoljački korpus“ i četnici rasinsko-topličke i šumadiske „grupe korpusa“.
Beograd i beogradski sektor, do linije Obrenovac—Mladenovac—Smederevo, branila je mješovita grupa (92 motorizovana brigada, 2 brandenburški puk, tvrđavski puk „Beograd“, 5 policiski puk, dopunski bataljon divizije Princ Eugen, 3 teritorijalna bataljona, 38 motorizovani protivavionski puk, 7 artiljerijskih diviziona i manji dijelovi „srpskog dobrovoljačkog korpusa“. Pored toga i trupe prva dva sektora imale su poslije izvršenih zadataka, da se povuku i da sadejstvuju u odbrani Beograda.
Takva je bila situacija prije preduzimanja koncentričnih napada naših snaga i jedinica Crvene armije.
Početkom oktobra, Prva armiska grupa prelazi u ofanzivu sa linije Rudnik—Cer— ka Savi i Dunavu, poslije kraćih borbi čisti Mačvu, Posavinu i prikuplja se na liniji Aranđelovac—Kosmaj—Obrenovac, da bi zajedno sa trupama Crvene armije, koje su dolazile sa istoka, izvojevale bitku za Beograd.
Vidjeli smo dakle dejstvo snaga zapadnog kraka, koje su se formirale i otisnule već početkom ljeta 1944 godine sa centralnog planinskog bila naše zemlje. Posmotrimo sada dejstvo snaga istočnog kraka.
Krajem avgusta (20—31) na južnom ruskom frontu događa se krupni vojno-politički događaj. Jedinice Crvene armije u jašo-kišenjevskoj operaciji slomile su njemački balkanski front, izbacile fašističku Rumuniju i Bugarsku iz stroja i nastavile snažno nadiranje ka Mađarskoj. Južno od Dunava, ka Beogradu, upućena je nama u pomoć jedna grupa, sastavljena pretežno od moto-mehanizovanih dijelova. Poslije izvršenih priprema ove snage počele su prelaziti Dunav u Đerdapu 5 oktobra.
Kada su se njemačke snage angažovale u frontalnim borbama na riječnom toku Dunava i Timoka, preduzima pokret 7 oktobra iz oblasti Vidina tenkovski korpus pod komandom generala Ždanova. Taj se korpus probijao vrlo teškim terenom, pravcem Zaječar—Žagubica—Palanka—Topola—Mladenovac—Beograd. Brzim prodorom on je razbio neprijateljske odbrane na istočnom sektoru srpskog operativnog područja. Prva alpiska i 117 lovačka divizija bile su odbačene na sjever, ka Dunavu, a divizija Princ Eugen na jug, ka Moravi. Tako su bila otvorena vrata tenkovskom korpusu, koji je poslije kraćih borbi na ovom pravcu nadiranja 10 oktobra zauzeo važni komunikacioni čvor Veliku Planu, spojivši se sa dijelovima desnog krila naše Prve armiske grupe.
Poslije kraćih ali vrlo žestokih borbi kod Mladenovca i na raljskim položajima, zajedničke snage izbile su pod Avalu 13 oktobra. Sa pravca nadiranja tenkovski korpus odbacio je njemačke snage na sjever, ka Požarevcu, Smederevu i Grockoj, da bi, zajedno sa našim snagama koje su kao pješadiske jedinice upotpunile plan napada, što prije likvidirao odbranu Beograda.
Odbrana Beograda bila je postrojena u tri linije otpora: širi pojas u visini Avale, uži pojas na prilazima gradu i odbrana u samom gradu, sa redvijem odbrane na Kalemegdanu i kompleksu željezničke stanice. Važni flankirajući oslonci odbrane u gradu bili su Čukarica, Taš-Majdan i Karaburma. Pored toga u gradu su bile podešene za odbranu sve veće zgrade. Sve linije odbrane bile su naslonjene na Savu i Dunav. Grad se nije mogao izmanevrovati i morao se frontalno napadati kroz najveću dubinu neprijateljske odbrane. Osnovna ideja napada bila je da se odbrana grada raskine na dva dijela i ovlada savskim mostovima, spriječavajući Nijemce da formiraju odbranu na zemunskoj strani.
Neposredna borba za grad počela je 14 oktobra. Pod snažnim vatrenim maljem i naletom tenkova spoljna odbrana grada brzo su pale, i jedinice prodrle u grad. Ali branioci grada pružili su ogorčen otpor. Moralo se osvajati uporište po uporište. To je stvorilo vrijeme da se ka Dunavu odbačene njemačke snage (117 lovačka i Prva alpiska divizija) prikupe oko Grocke i povedu napad smederevskim putem ka Malom Mokrom Lugu u cilju spajanja sa braniocima grada. Dio snaga morao se okrenuti iz grada prema istoku; pokušaj prodora bio je osujećen. Nijemci tada pokušavaju da se južno od Avale probiju ka Obrenovcu i dalje preko Save u Srem. Oni su čak bili uspjeli da nam presjeku komunikacije Beograd—Mladenovac kod sela Vrčina. Postojala je opasnost da ove njemačke grupe umaknu, što im je trebalo spriječiti. Dok su za borbu u gradu ostavljeni manji dijelovi, jače snage povrnule su se prema jugu, i južno od Avale opkolile i potpuno likvidirale njemačku grupaciju, koja je brojila do 15.000 vojnika. Poslije ovoga nastavila se žestoka borba za grad. U prodiranju kroz grad i uništavanjem jakih njemačkih uporišta u gradu, odlučujuću ulogu odigrale su tenkovske i artiljerijske jedinice Crvene armije. Poslije ovog snažnog naleta zajedničke snage oslobodile su Beograd 20. oktobra i prešle preko Save u Srem, kuda je upućena naša Prva armija sa dijelom snaga Crvene armije. U neposrednim borbama za grad Beograd ubijeno je, ranjeno ili zarobljeno preko 30.000 neprijateljskih vojnika i zaplijenjena velika ratna tehnika.
Za ovo vrijeme jedinice Crvene armije i naše Druge armiske grupe odbile su sve pokušaje neprijatelja da se sa sektora Zapadne Morave preko Kragujevca probije ka Beogradu, zatim su oslobodile Kragujevac, Jagodinu, Kruševac i Trstenik i stabilizovale front na Zapadnoj Moravi, na liniji Kraljevo—Čačak.
Dio snaga iz sastava Druge armiske grupe zajedno sa jedinicama bugarske vojske Otačestvenog fronta oslobodile su Niš, Leskovac, Prokuplje i nastavile zajedničko dejstvo na Kosovu Polju. Poslije toga jedinice Druge armije produžile su nadiranje ka zapadu, južno od Save.
Rezimirajući rezultate ovih operacija dolazimo do slijedećih zaključaka.
1) Uništenjem moćne njemačke odbrane u Rumuniji Crvena armija riješila je ishod bitke za Balkan. Dovršetak te velike pobjede — jeste beogradska operacija.
U beogradskoj operaciji osnovna magistrala Balkanskog Poluostrva: Solun—Beograd—Budimpešta prekinuta je na najosjetljivijem mjestu, na grkljanu Balkana — u Beogradu. Time je preostali odbrambeni sistem na Balkanu potpuno rastrojen. Posljedica toga bilo je i naglo povlačenje Nijemaca sa juga Balkana. Ali kako je bio presječen osnovni komunikaciski pravac, sve njemačke balkanske snage nabačene su na teški planinski teren Crne Gore, Sandžaka i Bosne, gdje ih je dočekala i u planinskim gudurama dokrajčila naša Narodnooslobodilačka vojska. Tako se izjalovila nada njemačkog komandovanja da od tih krupnih snaga, jačine preko 150.000 ljudi, stvori kompaktnu grupu za udar u južni bok trupa Trećeg ukrajinskog fronta.
2) Oslobođenje Beograda znači prekretnicu našeg oslobodilačkog ratovanja. Naša Armija naslonila se na bratsku Crvenu armiju i dobila veliku materijalnu pomoć. Posljedica toga bilo je brzo oslobođenje svih oblasti istočno od linije: ušće Drave—Drina—Neretva. Na taj način formirali smo strategiski front i dobili prvi put u našem ratovanju stabilnu strategisku osnovu, koja nam je omogućila iskorišćavanje svih izvora za dalje vođenje rata.
U partizanskom ratovanju, kada su naše jedinice prvenstveno posjedovale lako naoružanje, stvaranje krutih frontova za nas je bilo negativno i mi smo to izbjegavali. Neprijatelj je baš težio da nam nametne kruti front gdje bi on, brojno nadmoćniji i tehnički bolje naoružan, stavio pod udarac naše snage. Međutim, tokom vrijemena odnos snaga se mijenjao, neprijatelj je sve više slabio a mi jačali, dok najzad poslije beogradske operacije nismo dobili nadmoćnost nad njim. Otada brdske staze bile su za nas tijesne, a planine neprolazne za teške haubice i tenkove. Uvođenje u bitku naših krupnih snaga snabdjevenih savremenom sovjetskom tehnikom, zahtijevalo je upotrebu komunikacija, uređenje pozadine, obezbjeđenje teritorije, što je dovelo do obrazovanja stabilnog fronta kao neminovne i neophodne pojave.
Stabilni front sa stabilnom pozadinom izazvao je nove probleme u ratovanju. U našem ratovanju, izbjegavajući udarce nadmoćnijih neprijateljskih snaga, mi smo najčešće rastresitim rasporedom tražili na krilima, bokovima i u pozadini slaba mjesta neprijatelja i pogodne objekte za napad. Sada, kao normalni vid pojavljuju se frontalne borbe sa probojem duboko ešalonovanih neprijateljskih odbrambenih organizacija. Ovo je s druge strane zahtijevalo grupisanje krupnih snaga na relativno uskim prostorijama, što je dovelo do nove organizacione faze — formiranja armija. Od malih partizanskih odreda, početnog jezgra narodnog ustanka, preko brigada, divizija i korpusa, došlo se na krupne vojne formacije i armije. Time se završava proces reorganizacije i potpunog modernizovanja naše Narodnooslobodilačke vojske, posljedica čega je bilo njeno preimenovanje u Jugoslovensku armiju — jedinstvenu formaciju svih naroda Jugoslavije.
3) U našem ratovanju postojala je stalna tendencija za širenjem i održavanjem slobodnih teritorija, koje su organizovane za što uspješnije vođenje oslobodilačke borbe. I pored sveg našeg nastojanja te teritorije bile su labilne. Okupator je neprekidno napadima ugrožavao, mijenjao oblik i često potpuno osvajao te teritorije, rušeći naša uporišta. Međutim, formiranjem strategiskog fronta poslije beogradske operacije potpuno je obezbjeđena i konsolidovana znatna državna teritorija, na kojoj je definitivno uređeno pitanje centralne vlasti (vlada Demokratske Federativne Jugoslavije) i sistematski organizovan rad na izgradnji vlasti dolje, u narodu (narodnooslobodilački odbori).
Centar oslobođene teritorije bio je Beograd. A dolaskom maršala Tita u Beograd stvoren je i stabilan politički centar na ujedinjavanju svih narodnih snaga za potpuno oslobođenje naše zemlje ispod fašističke tiranije. Tako je Beograd postao prestonica svih naših naroda, prestonica Demokratske Federativne Jugoslavije.
4) Na našem frontu u dolini Vardara, Južne Morave i na Kosovu Polju zajedno sa našim jedinicama borila se i armija Bugarskog Otačestvenog fronta. U toj borbi Bugari su imali vidne uspjehe i dali velike žrtve. Bugarska je time učinila odlučnu prekretnicu i vratila se u veliku zajednicu slovenskih naroda. Ona je pošla onim putem koji odgovara njenim životnim interesima, a to je bratstvo i jedinstvo sa narodima Jugoslavije. To bratstvo, rođeno u krvi, neće više dopustiti da naša dva naroda budu uvučena u bratoubilačke ratove. Bratstvo naših naroda jeste preduslov za stvaranje čvrste situacije u ovom dijelu svijeta i treba da postane kamen temeljac bratstvu svih balkanskih naroda.
5) Veliki ruski narod oduvijek je bio naša nada i uzdanica. Tako je bilo i ovog puta. Vjera u njegovu snagu i konačnu pobjedu bili su presudni činioci u našoj teškoj višegodišnjoj borbi. Pored te velike moralne potpore, Crvena armija pružila nam je neposredno ogromnu pomoć time što je i sama učinila velike napore na oslobođenju naših naroda. Za naše oslobođenje ona je dala dragocjene žrtve. Osvajanjem Rumunije bila su otvorena vrata u Panonsku Niziju, kuda je vodio pravac rješavajućih dejstava Crvene armije za koja je trebalo grupisati sve snage. Pa ipak, ona odvaja dio snaga, sa njima pod žestokim borbama forsira veliku riječnu barijeru Dunav, probija se kroz balkansko i karpatsko bilo da bi pomogla našem bržem oslobođenju. Spajanje naših dviju vojski sjeverno i južno od Dunava olakšalo je dotadašnje izvanredno teške uslove naše borbe, što je zatim brzo donijelo krupne uspjehe našoj vojsci. Znala je Crvena armija za junačku borbu naših naroda, znala je za naše živo ratište, koje je kroz četiri godine vezivalo za sebe znatne neprijateljske snage. I ona nam je pružila nesebično bratsku pomoć. Na svetom tlu naše otadžbine, u Srbiji, na beogradskim ulicama, u Sremu, prolivena je bratska krv sovjetskih vojnika. Iz zajedničkih patnji i prolivene krvi izniklo je neprolazno bratstvo i jedinstvo dviju slovenskih bratskih zemalja. To je jedina pravilna spoljno-politička orijentacija, koja odgovara vjekovnim težnjama, kulturnom i istoriskom razvoju naših naroda. To je jedina garancija da se naši narodi spasu nacionalnih katastrofa, kojih je bilo ne malo u našoj teškoj istoriji.
* * *
Formiranje Jugoslovenske armije jeste bilans jedne slavne istoriske epohe i vojničkog razvitka naše vojske. Vrlo je značajno što se ona pojavila kao jedinstvena jugoslovenska armija u periodu opšte juriša na fašističku Njemačku, kad se fašizam nalazio pred katastrofom. Njoj pripada uloga konačnog oslobođenja naše zemlje i učešće sa ostalim savezničkim armijama u oslobođenju čovječanstva od fašističke tiranije. Ona je ravnopravni faktor u toj velikoj borbi demokratskih naroda. Ona je izvršila svoju ulogu, kao i sve druge armije savezničkih zemalja, primajući strategiski front između savezničke panonske i italijanske grupacije. Samim tim obezbijedila je svome narodu i sve međunarodne pozicije. Poslije zadobijene pobjede, njoj pripada udio da zaštiti krvlju stečene tekovine ove borbe i da obezbjedi miran razvoj i izgradnju naše zemlje na osnovu onih principa koji su se i rodili u narodnooslobodilačkoj borbi.
(Reprodukovano prema: Jovanović, A. Pregled narodnooslobodilačke borbe. — Beograd : Kolarčev narodni univerzitet, 1944. — Str. 3–68. — Ćirilica.)