— Arso Jovanović —
Šesta ofanziva završila se poslije četvoromjesečne kampanje, krajem januara 1944 god. neuspješno po Nijemce. Njima ne samo što nije uspjelo da unište našu Armiju, već je ona iz ove ofanzive izišla ojačana sa tri korpusa (IX, X i XI) i obogaćena novim ratnim iskustvom u borbi protiv neprijatelja do zuba naoružanog savremenom ratnom tehnikom. Osim toga, naša Armija zadržala je u svojim rukama i oslobodila poslije ove ofanzive veliku teritoriju, povezanu od prekosočkih Brda do rijeke Strume. Ovdje naročito ističemo srpsku slobodnu teritoriju u oblasti Morave.
Njemačka komanda poslije ove ofanzive ne samo što nije dobila odriješene ruke, nego se našla pred novim teškoćama. Glavne neprijateljske baze u pozadini bile su ugrožene. Ono malo komunikacija kojima se neprijatelj služio bilo je pod snažnim udarcima, tako da su praktično bile neupotrebljive. Okupatorske jadranske trupe, otsječene od svoga zaleđa, nalazile su se u teškom položaju. I ne samo to. Cio njemački vojnički aparat na jugoistoku Evrope bio je ukočen i sloboda akcije paralizovana, jer je naša Narodno-oslobodilačka vojska stezala grkljan cijelog tog ratišta na liniji: Drava—Sava—Dunav.
Okupator je u našoj vojsci gledao sve veću opasnost. Donošenjem historijskih odluka AVNOJ-a i formiranjem Nacionalnog komiteta na čelu sa Maršalom Titom otpočeo je priliv novih boraca u Narodno-oslobodilačku armiju. Poslije uspješno završene zimske kampanje 1943-44 godine, kao i nastupanjem proljeća i priliv se brzo povećavao. Uvidjevši, najzad, pravi značaj naše vojske, Saveznici su počeli slati više ratnog materijala, što je omogućilo mobilizaciju novih boraca. U vezi s razvojem opće situacije, naša borba daje sve više potstreka za oružanu borbu susjednih naroda Bugara i Mađara. Naša Armija pruža široku podršku bugarskim i mađarskim antifašističkim četama. Time se balkansko ratište širi i požar se sve više primiče životnim centrima Hitlerove Njemačke. Primicao se i čas zajedničkih savezničkih udara na fašističku Njemačku. Tako je naša Armija, postavljena kao spona između savezničke karpatske i talijanske grupacije, pretstavljala najveću opasnost za južno, otvoreno njemačko krilo, koje je lebdjelo u vazduhu. Sve je ovo duboko zabrinjavalo Nijemce i oni su poveli Sedmu ofanzivu protiv Narodno-oslobodilačke vojske. Ta je ofanziva produženje Šeste ofanzive poslije grupisanja i prikupljanja novih snaga i sredstava.
Neprijateljski plan. — Kroz prvih šest ofanziva svi planovi koje su Nijemci iskovali s ciljem da unište našu živu silu — propali su. Zato oni u ovoj, Sedmoj ofanzivi, mijenjaju taktiku i stvaraju jake grupe, sastavljene od motomehanizovanih i brdskih divizija. Sa tim udarnim grupama i garnizonskim snagama, uz jaku potporu avijacije, vrše ofanzivu na pojedine sektore, s ciljem počesnog uništavanja naših snaga i dezorganizovanja života na dotičnim područjima. Nedostaci ove njemačke taktike bili su očevidni: pomanjkanje i slabost njemačkih snaga, pri čemu su nastojali da postignu nadmoćnost bar na pojedinim sektorima našeg ratišta. Na dubokoj prostoriji našega ratišta neprijateljskoj udarnoj grupi zadavani su žestoki udarci, tako da je ona prije završetka ofanzive gubila udarnu moć. Našim jedinicama ostajala je puna sloboda manevrisanja i zabacivanja neprijatelju u leđa, zašto su bile pogodne neprijateljske polazne baze i oslabljen sektor. Nijemci su izvodili operacije po krutom šablonu, dobro poznatom našem komandovanju, pa je inicijativa i sloboda akcije uvijek bila u rukama naših jedinica. Našem komandovanju uvijek je ostajalo dovoljno vremena da prikupi podatke i preduzme kontra-mjere.
Njemačka Vrhovna komanda upotrebila je za Sedmu ofanzivu trupe balkanske „Armegrupe F“, feldmaršala fon Vajksa, znatan dio talijanske grupacije generala fon Keselringa i sve bugarske i ostale satelitske trupe u Jugoslaviji.
Plan Vrhovnog štaba. — Ne grupisati snage, već ih široko i duboko rasporediti na operativna područja, slabiti neprijatelja i nanositi mu što više gubitaka u živoj sili i tehnici, a zatim preći u opći protivnapad.
Izvođenje operacija. — Sedma ofanziva otpočela je prvih dana aprila i produžila se sve do kraja juna. Ona se može podijeliti na tri, vremenski ne sasvim odvojene faze. Prva faza obuhvata operativne sektore: a) srpsko-makedonski i b) slovensko-istarski. Druga faza obuhvata operativne sektore: a) Crnu Goru, Sandžak, Hercegovinu i istočnu Bosnu (radi kratkoće nazvaćemo ga drinsko-zetski) i b) Liku, Baniju, Kordun, Zagorje, Slavoniju, Srem (nazvaćemo ga savsko-kupski). Treća faza obuhvata operativni sektor Centralne i Zapadne Bosne i Dalmaciju (krajinsko-dinarski), a otpočela je 25 maja vazdušnim desantom na Vrhovni štab u Drvaru.
Prva faza. — Njemačka komanda bila je jako uznemirena sve većim porastom naših snaga i razvojem operacija na srpsko-makedonskom i slovensko-istarskom operativnom području. Naše snage na ovim područjima ugrožavale su tri njemačka živa fronta: karpatski, talijanski i grčki. Na samom jugoslovenskom ratištu ove krilne operativne grupe izolovale su okupatorske snage u oblasti Jadrana i savskog bazena i sputavale im širi manevar. Ovi krilni sektori bili su neposredni oslonci oslobodilačkih snaga u susjednim zemljama, gdje su, pod uticajem naše borbe, počeli da niču oslobodilački pokreti. Nemajući snaga da povedu jednovremenu ofanzivu na cijelom našem ratištu, Nijemci su prvo napali ova dva krilna operativna područja. Prva im je težnja bila da presijeku veze i spriječe svaku potporu od strane naših snaga susjednim oslobodilačkim pokretima. Naročito su nastojali da prekinu vezu između naših i bugarskih jedinica duž jugoslovensko-bugarske granice, gdje je ostvarena vojnička saradnja.
A) U ofanzivi na srpsko-makedonsko operativno područje učestvovalo je preko 190 hiljada neprijateljskih vojnika sa mnogobrojnom artiljerijom, tenkovima i uz jaku podršku avijacije (1 njemačka alpinska divizija, Šucpolicaj-divizija, 3 i 4 brandenburški motorizovani puk, 20 puk 13 SS divizije, dijelovi SS divizije „Skenderbeg“, 1 i 2 bugarski konjički puk, bugarske divizije: 14, 15, 17, 7, 22, 24, 27 i 122, Nedićev „Srpski dobrovoljački korpus“ i četnici Draže Mihailovića). Polazne baze ove ofanzive bile su: dolina rijeke Bregalnice, Ćustendil, dolina Timoka, Požarevac, Velika i Zapadna Morava, rijeka Ibar, rijeka Lepenac, Skoplje, Crna Reka — sa koncentričnim kretanjem trupa i težnjom da se naše jedinice nabace na Južnu Moravu i tu unište. Razvile su se mjestimične borbe na širokom području. Dio kosovsko-metohijskih, makedonskih i bugarskih snaga bio je prinuđen da se povuče na sektor Južne Morave i Vlasine, gdje je neprijatelj stezao obruč. Naše snage našle su se u teškom položaju. Rukovođen situacijom na ovom, kao i na drinsko-zetskom operativnom području, gdje je neprijatelj već otpočinjao ofanzivu, Vrhovni štab preduzima slijedeće mjere:
1. Dosadašnje srpske snage ovog sektora, odrede i brigade, formirati u čvrste vojne formacije — divizije. Od ovih divizija kao i kosovskometohijskih, makedonskih i bugarskih snaga (brigade: „Vasil Levski“ i „Hristo Botev“) formirati jaku udarnu grupu, kojom razbiti neprijateljski obruč i preći u protivofanzivu.
2. Upućuje iz Sandžaka jednu udarnu grupu (2 i 5 divizija) da se preko Morave probije u Zapadnu Srbiju i Šumadiju, uvlačeći se kao klin između ovih dviju neprijateljskih grupacija, ugrožavajući njihove osjetljive tačke i polazne baze i privlačeći na sebe dio snaga, koje su snažno pritiskivale susjedna operativna područja.
Razvile su se dvomjesečne borbe na cijelom srpsko-makedonskom operativnom području. Slavne Druga srpska i Peta krajiška divizija polaze iz Sandžaka preko Lima, prelaze ga na otsjeku Rudo—Prijepolje gdje razbijaju Nedićev 5 puk, 3 motorizovani brandenburški puk i Dražin tzv. „Zlatiborski korpus“. Na Ibru, Studenici i Dragačevu razbijaju 24 bugarsku diviziju, Nedićev 2, 3 i 4 puk i Dražine tzv. korpuse: Javorski, Ravnogorski i Požeški. Poslije toga ova grupa vještim manevrom mijenja pravac pokreta, prelazi Zapadnu Moravu na sektoru Čačak—Užice i preko Suvobora, Povljena i Maljena pojavljuje se kod Valjeva. Ovaj brzi prodor naših snaga iznenađuje Nijemce i pogađa u srce izdajnike Nedića i Mihailovića, koji viču na uzbunu: „Srbi na okup!“ Okupator je bio prinuđen da protiv ove naše grupe izdvaja snage i sa srpskog i drinsko-zetskog operativnog područja (4 brandenburški puk, 22 i 24 bugarsku diviziju, dijelove divizije Šucpolicaj, ostatak Nedićevog dobrovoljačkog korpusa, ruski dobrovoljački korpus i tzv. Dražine korpuse: Pocerski, Valjevski, I i II Ravnogorski, Požeški i Gorsku gardu). Otpočele su žestoke borbe na Povljenu, Maljenu i Suvoboru, odakle je 1914 god. povedena čuvena Kolubarska bitka u kojoj je srpsko oružje odnijelo jednu od najsjajnijih pobjeda nad germanskim osvajačima. I na ovom slavnom historijskom ratištu naše jedinice su po drugi put (prvi put u jesen 1941 god.), razbile okupatore i srpske Brankoviće — Nedića i Mihailovića. Dok su vođene ove borbe u Zapadnoj Srbiji, naša Moravska operativna grupa (a docnije i drinsko-zetska — III i II korpus) prelazi u ofanzivu.
Makedonske jedinice povele su ofanzivu sa sektora Vranje—Kumanovo—Skoplje i zauzele Krivu Feju i Kratovo, gdje su do nogu potukle bugarske okupatore, i uputile se zatim ka srednjem i donjem Vardaru. Bugarske partizanske jedinice poslije upornih borbi na sektoru Trna, preduzimaju akcije ka Ćustendilu i Sofiji. Srpska 23 divizija zauzima Babušnicu, zatim skreće ka sjeveru, na Ozrenu do nogu tuče njemačko-plaćeničke trupe i nastavlja operacije ka donjem Timoku. Srpske 21, 22, 24 i 25 divizija, kao i kosovsko-metohijske jedinice razbijaju neprijatelja na sektoru Skopske Crne Gore, Jablanice i Toplice, čiste Kopaonik i prenose operacije ka Kosovu i Metohiji i slivu Zapadne i Velike Morave.
Zaključak:
1. U ovoj ofanzivi na tromeđi Srbije, Makedonije i Bugarske ostvareno je sadejstvo i u krvi iskovano borbeno jedinstvo srpskog, makedonskog i bugarskog naroda. Ovo je krupni doprinos za dalje uspješno vođenje oslobodilačke borbe na Balkanu.
2. Formiranjem pet srpskih divizija, razvijanjem brojnih partizanskih odreda, sve većim prilivom novih boraca, borba se ponovo širi i razgara na svetom, nepokornom tlu Srbije — tamo gdje je Tito poveo prve borbe protiv fašističke tiranije, gdje je formirao prve udarne brigade, koje su životima svojih boraca posijale i vrelom krvlju natopile svaku stopu jugoslavenske zemlje — radi ostvarenja slobode, jedinstva i bratstva naših naroda, radi ostvarenja srećnije budućnosti novih generacija.
Razmah borbi u Srbiji uveliko će olakšati našim jedinicama operacije na ostalim sektorima jugoslovenskog ratišta i Vrhovnom štabu omogućiće šire taktičke i strategijske kombinacije.
3. Izdajničke bande Nedića, Ljotića i Draže Mihailovića, koje su formirali njemački generali i gestapovci na zločinima, krvi i mukama srpskoga naroda, razbijene su i više ne pretstavljaju nikakvu vojnu snagu. Samo bijedni ostaci ovih krvnika i ubojica još se kriju u okrilju njemačkih formacija. Srpski narod radosno je dočekao svoje divizije, pružio im svaku pomoć i odgovorio mobilizacijom novih snaga za Narodno-oslobodilačku vojsku. Ni krvavi teror, ni muke, ni patnje nisu mogle ubiti slobodarski duh i vjekovne tradicije srpskog naroda.
V) Slovensko-istarsko operativno područje od prvenstvene je važnosti. Ono, kao bedem, razdvaja balkansko od talijanskog ratišta. Sa njegovog područja, od Trsta i Rijeke, vodi najkraći i za neprijatelja najosjetljiviji operacijski pravac — ka Beču. Zbog ove važnosti, ovaj je sektor stalno izložen napadima krupnih neprijateljskih snaga. Ovoga puta učestvovale su u ofanzivi trupe talijanske grupacije generala Keselringa (178 brdska lovačka, 188 i 236 grenadirska, 287 i 256 pješadijska, dijelovi 171 divizije; 13, 14 i sve bjelogardističke bande generala Rupnika). Na cijelom sektoru od Soče do Sutle i od Drave do Kupe razvile su se borbe. Neprijatelju su naneseni veliki gubici, pri čemu je pretrpio katastrofu od jedinica 7 korpusa kod Žužemberka i Trebnje, a u Savinjskoj dolini od jedinica Štajerske operativne zone. Naše jedinice čvrsto su zadržale svoja uporišta, obezbijedile vezu sa partizanskim snagama sjeverne Italije i preko Drave pružile podršku malim grupama austrijskih rodoljuba.
Druga faza. — A) Jedinice drinsko-zetskog operativnog područja presijecale su neprijatelju vezu sa Albanijom i Srbijom, i ugrožavale sistem komunikacija u dolini rijeke Neretve, Bosne i Save. Ovo područje činilo je otskočnu dasku za upad naših snaga u Srbiju, koja, zbog svog općepolitičkog i geografskog položaja na Balkanu, pretstavlja prvenstvenu važnost za neprijatelja. Pred opasnošću od našeg upada, Hitler je htio da sačuva poljuljani režim svojim vazala: Nedića, Ljotića i Mihailovića. Šta više, on je htio da njihov položaj učvrsti i Crnu Goru priključi „Nedićevoj Srbiji“. Tako je i ovog puta, kao i u Šestoj ofanzivi, ovo područje bilo izloženo žestokim napadima neprijatelja.
Jake neprijateljske snage povele su ofanzivu u istočnoj Bosni, obuhvatajući je sa svih strana (100 njemačka pješadijska divizija, 13 SS divizija, dijelovi divizije „Princ Eugen“, dijelovi Prvog ruskog dobrovoljačkog korpusa, grupe Nedićevaca, 2 ustaški i 3 lovački zdrug, ustaška milicija, tzv. Sarajevski i Majevički četnički korpus Draže Mihailovića). U dugim borbama naše snage odnijele su pobjedu na Glasincu, kod Vlasenice, Kladnja, na Krivaji, dok najzad junačka Šesnaesta vojvođanska divizija nije porazila 13 SS diviziju na sektoru Majevice, zadobivši velike ratne trofeje. Nijemcima, tako, nije uspjelo da očiste istočnu Bosnu i da na Majeviči-Semberiji postave čvrst savski mostobran za koji su se toliko borili.
Drugi korpus bio je napadnut znatno nadmoćnijim neprijateljskim snagama od Vrmoše, Peći, Rožaja, Pljevlja, iz Doline Neretve i Zete (njemačke: 181 divizija, 169 divizija, 3 i 4 brandenburški motorizovani puk, dijelovi 369 divizije; 5 Nedićev puk, 5 puk Šucpolicije, muslimanska milicija iz Pešteri, četničke bande Draže Mihailovića). Štab Drugog korpusa donio je cjelishodnu vojničku odluku. Pred nadmoćnijim neprijateljskim snagama nije tankim raširenim rasporedom mogao braniti cijelu oslobođenu teritoriju. Zato je pred neprijateljem ostavio male izviđačko-zaštitničke dijelove, a glavninu svojih snaga prikupio na prostoru Mojkovac—Kolašin—Mateševo—Trešnjevik za dejstvo po unutrašnjim operacijskim pravcima. Najopasnija grupa bila je ona koja je dolazila iz Prijepolja i Pljevlja. Peko Dapčević baca se na ovu grupu svim snagama i do nogu je tuče na historijskom Mojkovcu. Na Mojkovcu je crnogorska vojska 1915 god. obezbijedila odstupnicu bratskoj srpskoj vojsci. Na Mojkovcu su sada Crnogorci spriječili pripajanje Crne Gore tzv. „Nedićevoj Srbiji“, ne dozvolivši ulazak u slobodarsku Crnu Goru srpskim izrodima i izdajicama. Zatim su počesno tučene ostale neprijateljske grupe na Trešnjeviku, Veterniku, Kučima, kod Nikšića, poslije čega je oslobođena ranije držana teritorija. Za ovo vrijeme naša 29 divizija odnijela je kod Trebinja, Bileća, Gacka i Nevesinja nekoliko sjajnih pobjeda. Kao što smo napomenuli, udarna grupa pukovnika Morače (2 i 5 divizija), ranije prebačena u neprijateljsku pozadinu ka Valjevu, uveliko je potpomogla i olakšala akcije trećeg i, naročito, drugog korpusa.
Zaključak:
1. Spriječen je plan spajanja srpskih i crnogorskih plaćeničkih trupa i one su počesno tučene.
2. Drinsko-zetsko operativno područje i dalje je ostalo čvrsto u našim rukama kao važan centralni geografsko-strategijski pivo, sa kojeg naše komandovanje ima slobodu akcije na sve strane. Ovaj pivo dobija tim veću važnost što je sada preko Ibra i Kopaonika povezan sa srpskom slobodnom teritorijom.
B) Jedinice savsko-kupske operativne zone prekidale su neprijatelju sve veze koje od sjevernog Hrvatskog Primorja i Bosne vode ka Zagrebu, dok je splet komunikacija Beograd—Zagreb bio stavljen pod snažne udarce. Veza preko Drave sa okupiranom Mađarskom bila je vrlo labava. Naša jaka uporišta: Gorski Kotar, Žumberak, Zagorje, prekidali su vezu između njemačkih grupacija fon Vajksa i Keselringa. Na cijelom ovom području Nijemci su jednovremeno bili poveli ofanzivu (392 divizija, 373 divizija, 42 lovačka divizija, 5 motorizovana, 173 rezervna, 230 divizija, 96 lovačka divizija, 1 kozačka divizija, 1 lovački dopunski puk, 28 SS regimenta, 121 brdski puk, 607 posadski puk, sve Pavelićeve ustaške i domobranske jedinice). Neprijatelj je u prvo vrijeme uspio da ovlada svim komunikacijama u Lici, dok je na Baniji i Kordunu, Žumberku, Zagorju, Bilo-Gori i Fruškoj Gori pretrpio pravi poraz. U drugoj polovini mjeseca juna naše jedinice zauzele su u Lici Krbavsko i Bijelo Polje. Na taj način u našim rukama zadržana su sva uporišta. Neprijatelju nije uspjelo da nas potisne ni sa jednog sektora ovog područja.
Treća faza. — Dakle, na sva četiri operativna područja neprijatelj je pretrpio neuspjehe, a centralno i terenski vrlo jako krajiško-dinarsko operativno područje bilo je čvrsto u rukama naše vojske. Svi prevoji dinarskog grebena i sve komunikacije koje su od mora vodile u unutrašnjost bile su u našim rukama. Jedinice ovog područja bile su nož u leđa velikim njemačkim snagama, raspoređenim na jadranskom primorju.
Da bi ovoj potpuno neuspjeloj ofanzivi dao uspješni završetak, Hitler je, u vezi s ofanzivom na ovaj centralni sektor, smislio gangsterski napad na Vrhovni štab NOV i POJ, u namjeri da zarobi ili ubije Maršala Tita. S ovim je Hitler htio postići slijedeće:
1. Da uništenjem jedinstvenog vojnog i političkog rukovodstva Narodno-oslobodilačkog pokreta u Jugoslaviji jednim potezom sruši dosadašnje tekovine te veličanstvene borbe. Ovo mu je bilo potrebno radi održanja morala u vojsci, koji je opadao zbog velikih gubitaka u Jugoslaviji, kao i za održanje političkog prestiža u inostranstvu i kod svojih poljuljanih satelita. Šta je to sa snagom Hitlera, koji je pokorio tolike evropske narode, kad već tri godine ne može da uništi tzv. „bande“ u Jugoslaviji!
2. Da u naše komandovanje unese haos i paniku i tako se pred otvaranjem drugog fronta u Evropi liši jedne opasne armije na Balkanu, koja mu već tri godine potresa bedeme „evropske tvrđave“.
3. Da okrnji naš ugled i pretstavi nas u inostranstvu i pred saveznicima kao jedno neozbiljno rukovodstvo.
Zbog ovoga je Hitler uputio u Knin krupne vojničke ličnosti da iz neposredne blizine rukovode ovom operacijom u koju je polagao velike nade. U ovoj ofanzivi učestvovale su jedinice desantne vazduhoplovne grupe „der Firer“, 11 vazduhoplovna divizija, sve jedinice XV i SS-alpinskog korpusa, pojačane sa 92 motorizovanim pukom, 1 i 2 brandenburškim motorizovanim pukom, oklopnim bataljonom II „Pancerarmeja“ i svim ustaškim, domobranskim i četničkim bandama ovoga sektora. Plan je bio: vazdušnim desantom uništiti rukovodstvo NO Vojske a zatim gustim obručem opkoliti dezorganizovane jedinice na krajiško-dinarskom sektoru i uništiti ih. Polazne baze za ofanzivu bile su: Mostar—Sarajevo—Banja Luka—Bihać—Srb—Knin—Imotski iz kojih se ima preduzeti koncentrično kretanje ka planini Srnetici.
Ofanziva je otpočela 25 maja u 5 časova teškim bombardovanjem Drvara i vazdušnim desantom. Moto-mehanizovane kolone istovremeno su pošle u napad iz svih pomenutih garnizona. Za čitavu ovu operaciju najkarakterističniji je vazdušni desant u Drvaru. Protiv nas su Nijemci upotrebljavali razne ratne dozvoljene i nedozvoljene metode, čak i bojne otrove, ma da ih protiv ostalih saveznika još nisu upotrebljavali, ali vazdušni desant bio je prvi put upotrebljen. U ovom ratu Hitler je više puta vršio vazdušne desante. Pomoću njih ovladao je Holandijom, Belgijom, Kretom. Ali ovaj vazdušni desant se razlikuje od svih ostalih. Desantne trupe (prema izjavi zarobljenika) bile su sastavljene od degradiranih oficira, podoficira i vojnika Hitlerove vojske. Taj vojnički kriminalni ološ, čija jedinica nosi ime „Der Firer“, imao je da se kroz ovu operaciju otkupi. Krvoloci su trebali da se iskupe krvološtvom, jer su lično od Hitlera dobili naređenje da poubijaju sve što im padne u ruke. Maršala Tita imali su živog uhvatiti, pa je svaki vojnik dobio Maršalovu fotografiju. Četnici Draže Mihailovića toliko su usavršavali „vještinu ratovanja“, da su čak i u ovoj specijalnoj operaciji učestvovali. Njih nekoliko imalo je zadatak da Nijemcima pokažu put ka Maršalovom komandnom mjestu (novinar Pribićević vidio je jednog takvog, a naši borci su ubili njih trojicu). Ovu operaciju karakteriše i masovna upotreba avijacije. Oficiri savezničkih vojnih misija govorili su nam da za dvije i po godine rata na njihovom frontu nisu vidjeli tako masovnu i po broju letova tako aktivnu avijaciju. Avijacija nije pratila cio tok operacija na ovom sektoru, nije bitno utjecala na brzinu završetka ofanzive. Ona je imala zadatak da svojim dejstvom olakša uništenje Vrhovnog štaba, prekine veze i dezorganizuje pozadinu. Kada se uzme u obzir da za vrijeme savezničke ofanzive u Italiji nije mogao da se vidi nijedan njemački avion na frontu, onda se dobija potvrda koliku je važnost Hitler pridavao ovoj operaciji.
Mi u Drvaru nismo imali nijednu borbenu jedinicu. Znali smo da neprijatelj priprema ofanzivu na ovaj sektor, pa smo sve trupe bacili na front. To je bio redovan slučaj u našem ratovanju. Svaki pojedinac, borac i starješina, morao je biti spreman da svakog trenutka prihvati borbu. Drugim riječima, uvijek smo morali biti spremni da nađemo izlaz iz svake situacije i da je riješimo u svoju korist. Ovoga puta pobjedila je velika ljubav prema svome Vrhovnom komandantu, ratno iskustvo i hrabrost naših boraca, inicijativa komandnog kadra. Pri spuštanju padobranaca i jedrilica u Drvar, stupaju uporedo u borbu prateći bataljon i oficirska škola Vrhovnog štaba. Štab 6 divizije izvlači sa lapačkog fronta 3 ličku brigadu i zajedno sa njom hita u Drvar. Osmi korpus upućuje sa Tičeva jedan dalmatinski bataljon. Tri četvrtine neprijateljskog desanta uništeno je. Poslije dvodnevne borbe neprijateljske motomehanizovane jedinice ušle su u Drvar. Bez ove pomoći ostatak njemačkog desanta bio bi do posljednjeg uništen.
Zatim su se nastavile žestoke borbe na cijelom krajiško-dinarskom sektoru. Svi pokušaji neprijatelja da opkoli naše jedinice i sabije ih u obruč propali su. I ovoga puta pokazalo se da su naše pješačke brigade bile brže od njemačke motorizacije. Mi smo uvijek stizali da zadamo udarac neprijatelju, a zatim da se postavimo u povoljniji položaj za nanošenje slijedećih udaraca. Poslije žestokih borbi na Tičevu, Jadovniku, Trubaru, Ripču, Ribniku, Sitnici, Mliništu, oslobođena je cijela teritorija osim Drvara i Petrovca.
Opći zaključak:
1. Nijemci nijesu uspjeli da unište naše vojno i političko rukovodstvo. Tako se ovaj njihov pokušaj pretvorio u veliki vojno-politički poraz Hitlera. Nama je prvi put uspjelo da tučemo Hitlera u desantnim operacijama. Ovo, s jedne strane, govori o slabosti Hitlerove „mašine“, to većoj što se ovdje radilo o prestižu; s druge pak strane — o čvrstini i udarnosti naše vojske. Zbog neuspjeha i velikih gubitaka u ovoj ofanzivi, Hitler se morao latiti laži da je zarobio Maršala Tita. Ovo jasno govori o njegovom poljuljanom položaju.
2. Vodeći borbu protiv naše armije, Hitler je govorio da vodi borbu protiv bandita. I pored toga što je protiv nas ranije vodio šest velikih ofanziva, čiji je opseg premašio obim običnih čarki i „čišćenja“, u ovoj Sedmoj ofanzivi sebe je najviše demantovao. Primijenio je sva sredstva modernog ratovanja: tenkove, avijaciju, vazdušni desant, angažovao velike snage i lično se zauzeo za ishod operacija, povjeravajući njihovo izvođenje najpametnijim vojničkim „mozgovima“. Pa i pored toga, njegova Sedma ofanziva krahirala je pred našim otporom. Po završetku ove ofanzive njegov položaj još više se pogoršavao.
3. Hitler i njegovo komandovanje još na jednom polju demantovali su sebe. Oni su toliko duboko studirali taktiku i strategiju naše vojske, da su do sada četiri puta mijenjali način ratovanja protiv nas. Prvi način svodio se na sistem „opkoljavanja“, sistem „kotlova“ i „Kane“, cijele naše vojske. Drugi način — opkoljavanje pojedinih operativnih sektora. Treći — s naslonom na utvrđena mjesta i fortifikacijska uporišta — ofanzivno dejstvo udarnih grupa na svim područjima u cilju kidanja veza, rušenja naših baza, privezivanja naših snaga, izviđanja itd. Četvrti — stvaranje od motorizovanih i brdskih divizija, jakih operativnih grupa, koje su uz pomoć posadnih trupa prenosile operacije sa jednog područja na drugo. Njemačko komandovanje neprekidno je tražilo sredstvo i načine za naše uništenje, tj. skidanje sa ratne pozornice jedne opasne ratujuće strane. To, samo po sebi, jasno pokazuje koliko je naša vojna snaga stalno rasla, imala svoj način ratovanja, svoju taktiku i strategiju, koja je nadmašivala neprijateljsku; da je vodstvo naše armije blagovremeno prozrijevalo sve neprijateljske metode i namjere i uvijek znalo naći protivmjere i svoju vojsku izvesti iz svih tih velikih okršaja.
4. Dok se njemački front u Italiji lomio i saveznici počinjali sa iskrcavanjem na zapadu, Hitler je morao da u ovoj Sedmoj ofanzivi protiv „bandita“ u Jugoslaviji angažuje ni manje ni više nego osamnaest njemačkih operativnih divizija, devet bugarskih divizija i sve satelitske snage. Pri tome je imao slijedeće gubitke: mrtvih oko 20.500, zarobljenih 6.500, ranjenih 16.000. Zaplijenjeno materijala: 96 topova, 19 tenkova, 3 aviona, 80 kamiona, 110 motocikla, automatskog oružja 500, pušaka 16.000, razne municije preko 60 vagona, hrane preko 100 vagona, veće količine sanitetskog materijala i materijala za vezu, konja 800, 15 plovnih objekata. Uništeno ratnog materijala: topova 175, bacača 230, tenkova 108, aviona 37, kamiona 1400, automatskih oruđa preko 900, lokomotiva 94, vagona 700, plovnih objekata 96, velike količine municije, goriva, hrane itd. Porast naše vojske i širina ratišta, primljeno naoružanje od saveznika, pogodnost proljećnjeg vremena, izlazak neprijatelja iz utvrđenja na otvoren teren, — sve su to uslovi koji su doprinijeli da tako osjetno udarimo neprijatelja. I to nije sve. Njemačke divizije, kada desetkovane iziđu iz zemlje golorukog naroda koji se bori za slobodu, demoralisane su i nesposobne za žilav otpor. Sve ovo najrječitije govori o snazi naše armije, njenoj važnosti u sklopu savezničke strategije i ulozi u daljem razvoju vojničkih događaja u Evropi.
5. Hitler je uvjeravao svoje preplašene vazale u Jugoslaviji da će obračunati sa nama i da će tako njihov položaj biti riješen. Već je bio otpočeo sa novom podjelom jugoslovenskih zemalja. Ali, zajedno sa njima, doživio je poraz. Tako su tim izdajnicima razbijene sve nade i iluzije. Njihovi redovi su u raspadanju, dok je naša udarna snaga u sve većem porastu. Dakle, i na ovom frontu Hitler je pretrpio neuspjeh i pogoršao svoj položaj.
6. Poslije ove ofanzive još više se podigao međunarodni ugled naše borbe i ocijenila prava snaga naše armije. Cijela svjetska javnost sa velikim interesovanjem pratila je razvoj Sedme ofanzive u kojoj su učestvovale krupne njemačke snage sa svim modernim sredstvima tehnike. Ta je ofanziva još više učvrstila naše veze sa saveznicima. Nikada nam saveznici nisu davali toliko obilnu pomoć kao za vrijeme ove ofanzive. Naše jedinice na borbenim položajima primale su sanitetski materijal, municiju, hranu. A saveznička avijacija neposredno je sadejstvovala u operacijama, mitraljirala neprijateljske kolone i bombardovala neprijateljske baze i uporišta. I na ovom polju Hitler je pretrpio potpuni neuspjeh.
7. Kroz ove teške borbe naša armija ojačana je sa pet novih divizija na važnom srpskom operativnom području, a redovi ostalih jedinica znatno su se popunili novim borcima. Pred njemačkom ofanzivom, sve što je bilo sposobno dohvatilo se puške i odlazilo u naše jedinice. To govori da smo se mi poslije ove ofanzive ojačali i unutrašnje još više učvrstili naš vojnički i politički front. I na tom polju Hitler je pretrpio neuspjeh.
8. Već pune tri godine borbe se kod nas vode svom žestinom, bez predaha i odmora. Te borbe u svojim najoštrijim fazama, u kulminaciji grupisanja neprijateljskih snaga i sredstava protiv nas — dobijale su karakter posebnih ofanziva. Tako su nastale sve ofanzive. Prema tome, ni iza ove Sedme ofanzive neće, niti može biti zastoja. Jugoslavija je aktivni front koji se sliva sa savezničkom karpatskom i talijanskom grupacijom, front koji se nalazi na balkansko-panonskom vrlo osjetljivom pravcu za Hitlera i to kako iz vojničkih tako i političkih razloga. A pojačanje našeg fronta iznošenjem operacija iz Italije u njegovu visinu (Trst—Gorica—Jesenice) ili eventualnim savezničkim iskrcavanjem na naše kopno dovelo bi Njemačku u kritičan položaj. Zbog tako velike vojničke i političke važnosti ovog ratišta, mogu se tumačiti neprekidne trogodišnje borbe i toliko poduzetih krupnih ofanziva protiv naše Narodno-oslobodilačke vojske. Poslije Sedme ofanzive naša vojska uzela je inicijativu u svoje ruke i Hitler je prinuđen da ponovo dovlači nova pojačanja, kao ona iz Grčke. Dakle, borbe na našem ratištu sve se više zaoštravaju i ulaze u odlučujuću fazu.
9. Najzad, naša armija primivši u sebe neiscrpive snage naših naroda koje su triumfovale u ovom velikom oslobodilačkom ratu, spremna je da pod komandom svoga tvorca — Maršala Tita, časno izvrši oslobodilačku misiju, obezbijedi svome narodu tekovine ove teške i krvave borbe i sudjeluje sa savezničkim armijama na oslobađanju čovječanstva od fašističke tiranije.
Juli 1944.
(Reprodukovano prema: Jovanović, A. Šesta i sedma neprijateljska ofanziva. — Split : „Slobodna Dalmacija“, 1945. — Str. 25–52. — Latinica.)