— Arso Jovanović —
Šesta ofanziva protiv Narodno-oslobodilačke vojske otpočela je polovinom mjeseca oktobra 1943 godine, dakle, nepuna 4 mjeseca poslije završetka pete ofanzive, kada je propao pokušaj neprijatelja da opkoljavanjem uništi našu udarnu grupu na tromeđi Crne Gore, Hercegovine i Bosne. U ovom kratkom vremenskom razmaku odigrali su se krupni događaji, u kojima je naša Armija igrala prvenstvenu ulogu. Te događaje moramo rezimirati da bi pravilnije razumjeli šestu ofanzivu.
U dvogodišnjim žestokim okršajima, bez ičije pomoći, sa oružjem otetim od neprijatelja, naša vojska ubila je 100.000 talijanskih fašista. Ti udarci i udarci Saveznika doveli su fašističku Italiju do kapitulacije mjeseca augusta 1943 god. Tada su Nijemci pojurili sa svih strana motorizovanim divizijama da okupiraju teritoriju i razoružaju talijansku vojsku. Naši pješaci poslije žestokih borbi spriječili su ih u tome. Narodno-oslobodilačka armija oslobodila je skoro cijelu teritoriju od Đevđelije do Soče, u dužini preko 700 a u dubini do 400 km. Slovensko Primorje, Istra i dalmatinski otoci, nepravedno otsječeni od našeg živog organizma, bili su slobodni. Mi smo postali čuvari Jadrana, na kojem je naša ratna mornarica vila krvlju izvezenu zastavu slobode. To je Titova Armija kroz slavnu i herojsku borbu prokrčila sebi put do velikih Saveznika.
Oslobođenjem novih oblasti potekla je bujica novih boraca u redove naše Armije. Ustanak se širio na krajeve gdje je do tada tinjao. Popunjavale su se stare borbom prekaljene jedinice, a nicale su nove brigade, divizije i korpusi. Cijela zemlja bila je u znaku mobilizacije novih snaga za borbu protiv omraženog fašizma. Talijansko oružje i tehnika palo je u ruke iskusnih ratnika, koji su ga znali efikasno upotrijebiti. Saveznici su nam počeli doturati na obalu oružje i ratni materijal. Artiljerijski divizioni, tenkovski bataljoni, automobilske kolone jurili su ka položajima. A Vrhovni komandant primio je prve oficire za vezu koji su sa fronta doletjeli avionima.
Tako narasla i naoružana, cijela Armija, poduzela je snažne ofanzivne operacije. Sve komunikacione veze koje su iz dravskog i savskog bazena vodile u Italiju i na Jadran bile su prekinute, a moravsko-vardarske komunikacije bile su stavljene pod snažne udarce, te je praktično onemogućena veza sa Albanijom i Grčkom, gdje je oslobodilački pokret, zaštićen sa sjevera našim snagama, stvarao čvrsto uporište. I poprečne komunikacije duž Save, Drave i Dunava bile su ugrožene, pa je veza i sa istočnim Balkanom — Rumunjskom i Bugarskom, bila pretanjena i riskantna. Kod ovakvog stanja Nijemci nijesu mogli konsolidirati talijanski front, niti spriječiti Saveznike da preko Jadrana naoružavaju našu Armiju, čijeg su se udara u leđa najviše plašili. Dakle, cijeli njemački vojnički organizam na jugoistoku Evrope bio je ukočen. Manevrisanje njemačkih snaga na ovom ratištu bilo je skučeno. Ovako stanje pred opasnošću otvaranja drugog fronta u Evropi, kolebljivog držanja Turske i zaplašenosti Bugarske i Rumunije još više je ugrožavalo njemački položaj na Balkanu.
Položaj satelita u Jugoslaviji bio je očajan. „Kraljeva vojska u otadžbini“, koju su stvarali talijanski generali kroz krvavi teror, muke i progone naših naroda, bila je razbijena. Pojavom naših trupa u sliv Zapadne Morave, Nedić je na sav glas vikao „Srbi na okup“. A upadom naših jedinica u predgrađe Zagreba, Pavelićevi doglavnici počeli su vaditi pasoše za Švicarsku. Drugim riječima, satelitski režimi dovedeni su pred krah, čime su bila ugrožena najjača okupatorska uporišta i baze u Jugoslaviji.
Pođimo dalje od ovoga. Desno krilo naše Armije prešlo je Vardar i pružilo pomoć bratskom bugarskom narodu. Tamo su se počele stvarati jedinice za borbu protiv fašističkog jarma. Naše vojvođanske jedinice prodiru u Rumuniju, a one iz doline Drave u Mađarsku i Austriju, dok je preko Soče širokom zonom uspostavljena veza sa partizanskim snagama Sjeverne Italije. Dakle, naša Narodno-oslobodilačka vojska dala je potstrek i podršku za dizanje i širenje narodnih ustanaka na Balkanu i u susjednim zemljama. Ona je postala privlačna snaga i čvrsta spona za ujedinjavanje svih porobljenih naroda u borbi protiv fašizma. Drugim riječima, južno krilo njemačkog Rajha bilo je opasno ugroženo. Požar se primicao životnim centrima Hitlerove Njemačke.
Zaključak: postavljena na važnim saobraćajnim arterijama Balkana, naša Armija sputavala je ruke njemačkom komandovanju, onemogućujući mu manevrisanje trupama. Svojim prisustvom na Jadranu, činila je čvrstu desnu flanku savezničke armije, ne dozvoljavajući stvaranje njemačkih vazduhoplovnih baza za dejstvo protiv Saveznika na talijanskom ratištu. Prijetila je opasnost da Jugoslavija postane žarište za širenje svenarodnog ustanka u susjednim zemljama. Drugim riječima, naša Armija grozila je upadom na južno, otvoreno krilo njemačke armije. Njemačko komandovanje, i pored nastupanja Crvene armije sa istoka i Anglo-Amerikanaca sa juga, ocjenjuje trenutno kao najopasnijeg činioca našu Armiju, koja mu već tri godine potresa bedeme „evropske tvrđave“. Nijemci pokušavaju da riješe situaciju nekim brzim prepadima na pojedinim pravcima, ali im ti trikovi ne uspijevaju. Zato otpočinju šestu i, vjerovatno, posljednju krupnu ofanzivu protiv Narodno-oslobodilačke vojske.
Plan neprijatelja. Za razliku od prvih pet, u šestoj ofanzivi neprijatelj nije pokušao da „sistemom opkoljavanja“ uništi našu Armiju. Nijemci su znali da se naša Armija nije dala opkoliti ni onda kada je slobodna teritorija bila malo izolovano ostrvo a snage znatno manje. Sada, Nijemci su se našli pred jednom velikom i dobro naoružanom armijom, sa visokim ratnim iskustvom, a slobodna teritorija iznosila je skoro tri četvrtine Jugoslavije. Mada kruti i šablonisti, uvidjeli su da se ovakva Armija ne može sabiti u „kotao“, zato su iskombinovali slijedeći plan:
Oslabiti udarnu moć Narodno-oslobodilačke armije. U ovom cilju lakim, oklopnim i motorizovanim dijelovima brzo se probiti i ovladati komunikacijama, uništiti baze Narodno-oslobodilačke armije, dijeleći njene snage na pojedine izolovane grupe, koje nabaciti u planine i počesno tući. Nijemci su, dakle, brzim zauzimanjem komunikacija htjeli da onemoguće manevrisanje naših trupa nabacujući ih u planine gdje bi, ostavljene bez hrane i izložene udarcima avijacije i specijalnih planinskih formacija, izgubile udarnu moć. Pored toga ovim brzim prodorima Nijemci su htjeli odvojiti našu Armiju od morskih baza, kuda su nam saveznici doturali materijal. Osjećajući vojničku slabost, kao sredstvo operativnog plana, Nijemci su predvidjeli pljačku svih životnih sredstava i paljenje svih sela u zahvatu operacija. Na taj način, oni su htjeli da našu vojsku dovedu u bezizlazan ekonomski položaj.
Plan Vrhovnog štaba. Došla su u razmatranje dva plana:
a) Koristeći velike prirodne prepreke, prihvatiti frontalnu bitku i spriječiti ili onemogućiti za duže vrijeme prelaz neprijateljskih snaga preko oslobođene teritorije. Ovaj plan mogao se prihvatiti samo u sklopu razvoja opće savezničke strategije u cilju obezbjeđenja desantnih operacija na obalskom području ili, uopće radi dobitka u vremenu za kakve druge manevre. Takva situacija nije bila. Osim toga, ovaj plan zahtijevao je angažovanje jakih, skoro cijelih snaga na jednom odbranbenom luku većeg ili manjeg poluprečnika od morske obale. To bi dovelo do teških frontalnih borbi koje zahtijevaju veliki utrošak municije, doturanje hrane, evakuaciju ranjenika itd. A u slučaju proboja fronta neprijatelj bi mogao moto-mehanizovanim sredstvima brzo prodrijeti i dezorganizovati pozadinu, ostavljajući naše sporije trupe na istaknutom odbranbenom luku. Zato je Vrhovni štab primijenio drugi, elastičniji plan.
b) Kombinujući dejstvo duboko i široko raspoređenih samostalnih operativnih grupa, zadavati neprekidne udarce neprijatelju na dugačkim operacijskim pravcima, stvarajući uslove za prelaz u protivofanzivu. Dakle, poremetiti neprijateljski plan brzog nadiranja i izbjeći udar nadmoćnijih neprijateljskih tehničkih oruđa. Mali frontalni zastori, iskorišćavajući prirodne prepreke i rušenje na komunikacijama, trebali su samo da stvore uslove za stupanje u dejstvo manevarskih trupa na krila, bokove i pozadinu neprijatelja. Dakle, plan je u sebi nosio ofanzivni karakter sa težnjom da se u pogodnom momentu uzme neprijatelju inicijativa iz ruku.
Ovim planom izbjeglo se grupisanje velikih snaga na pojedinim sektorima, što je opasno kada neprijatelj raspolaže sa brzim i tehnički nadmoćnijim sredstvima. Pojedini sektori slobodne teritorije pretstavljali su jaka uporišta, koja su bila čak i fortifikacijski ojačana. Između pojedinih operativnih područja uspostavljena je čvrsta veza, čak i preko velikih rijeka, što je u ranijim operacijama bio teško savladiv problem. Ovime su znatno olakšani uslovi manevrisanja snaga. Trupe jednog sektora mogle su intervenisati u korist svojih susjeda, napadajući neprijateljske baze u pozadini. A prenošenjem uzastopnih borbi u dubinu teritorije, neprijatelj je gubio u vremenu i sve se više iscrpljivao.
Sprovođenje planova. U šestoj ofanzivi učestvovale su trupe II njemačke oklopne armije balkanske grupacije feldmaršala fon Vajksa kao i dio snaga talijanske grupacije generala Keselringa. Bilo je oko 25 njemačkih divizija ne računajući snage satelita, Rupnika, Pavelića, Nedića, Mihailovića, koji su bili redovni prirepci ovakvih preduzeća.
Počinjući ofanzivu, Nijemci su htjeli prvo, da razbiju naše krilne grupe u Sloveniji i Makedoniji. Slovenska operativna grupa stezala je grkljan talijanskog fronta na liniji: Trbiž—Jesenice—Vrhnika. Nijemci izdvajaju sa područja Italije tri divizije (71, 199 i oklopnu diviziju „Herman Gering“) i bacaju ih protiv IX Korpusa koji je držao oblast Soče i Vipave. Poslije upornih borbi, IX Korpus polovinom novembra ostavlja na primorski front slabije dijelove pa se preko Dolomita i Gorenske baca na komunikacije u dolini Ljubljanice i Save, na sektor Vrhnika—Ljubljana—Jesenice. Tako je on obezbijedio sjeverni bok VII Korpusa koji je početkom novembra otpočeo borbe sa ovom ofanzivnom grupom na sektoru Vrhnika—Rakek—Rijeka. U ovim borbama Nijemci nijesu mogli postići brze uspjehe, zato uvode dvije nove divizije (367 i 162) na pravce: Zagreb—Novo Mjesto i Ljubljana—Kočevje, dok se oklopna divizija „Herman Gering“ probija do Rijeke u predio gornje Kupe i sa juga obuhvata snage VII Korpusa. Ovim manevrom VII Korpus je potisnut sa komunikacija pa su se u planinskim predjelima razvile borbe koje su trajale više od mjesec dana. Za vrijeme tih borbi IX Korpus vraća se na komunikacije u dolini Soče i Vipave, oslobodivši dobar dio Primorja, a jedinice XI Korpusa iz Gorskog Kotara i IV Korpusa sa Žumberka angažuju se prema Notrenjskoj i Dolenjskoj. Ovo je omogućilo VII Korpusu lakši prelaz u protivofanzivu pri čemu je oslobođena skoro cijela Ljubljanska pokrajina, a preostali njemački garnizoni u Kočevju i Novom Mjestu blokirani. Završetkom ove akcije Korpus pravi manevar, dijelom snaga, zabacujući ih preko Save u neprijateljsku pozadinu — Štajersku.
Makedonska operativna grupa do oktobra mjeseca oslobodila je znatnu teritoriju između Vardara, Crne Rijeke i Drima, hvatajući preko ove rijeke vezu sa albanskim partizanima. Protiv ove grupe Nijemci su poveli ofanzivu iz Albanije i Grčke (100 pješadijska i I alpinska divizija). Poslije bojeva na Drimu, oko Gostivara i Broda, grupa se bacila na komunikacije u dolini Vardara, ove porušila i izbjegla opkoljavanje.
Borbe slovenske i makedonske operativne grupe vrlo su značajne. Te grupe ne samo da su izdržale prve iznenadne napade neprijatelja, nego su mu nanijele velike gubitke u ljudstvu i tehnici. Istavljajući žilav otpor zadržale su dugo neprijatelja, više od mjesec i po dana, tako da su trupe ostalih sektora spremne i po unaprijed predviđenom planu dočekale neprijatelja. U daljnjem razvoju ofanzive ove operativne grupe dejstvovale su sa ostalim snagama.
Krajem novembra ofanziva se prenijela na operativna područja Like, Banije i Korduna s jedne strane, i Sandžaka i istočne Bosne s druge strane. Na ova područja, sa kojih je prijetila opasnost njemačko-kvislinškim bazama u Zagrebu i Beogradu, neprijatelj je skoncentrisao jake snage.
Liku, Baniju i Kordun neprijatelj je htio otsjeći od Bosanske Krajine pa je ove oblasti poduhvatio dvostrukim napadom iz doline Kupe—Sušak (371, 392, 199 i I konjička) i doline Une—Knin (373 i 144 pješadijska divizija). Razvile su se žestoke borbe sa jedinicama IV i XI Korpusa koje su trajale preko 2 mjeseca. IV Korpus bio je odbačen od Une sve do linije: Slunj—Kladuša—Dragotinja, zatim je prešao u protivofanzivu, potukao do nogu I kozačku i 371 diviziju, izbio na Kupu, oslobodivši pri tome još i jako utvrđeni garnizon Glinu. Zatim se povrnuo prema Uni, gdje su do tada njegovi zaštitni dijelovi zadržavali neprijatelja i nabacio 373 diviziju u njene položaje garnizona na Uni. 373 divizija nije mogla da ispolji jako ofanzivno djelovanje u Baniji i iz razloga što je V Korpus ugrozio njene baze u dolini Une, od kojih se uopće nije smjela udaljiti. Za ovo vrijeme IX Korpus, obuhvaćen sa tri strane od Sušaka, Ogulina i Gospića, vodio je borbe u Gorskom Kotaru, Lici i Primorju. Ipak je Nijemcima uspjelo poslije velikih gubitaka, da se od Ogulina i Gospića probiju ka Senju, zadržavši se samo na komunikaciji. Za vrijeme ovih borbi XVIII Divizija VII Korpusa udara u leđa neprijatelja u Gorskom Kotaru a XIX Divizija VII Korpusa neprekidno je ugrožavala komunikaciju Knin—Gospić, kuda je operirala 114 njemačka pješadijska divizija. Akcije ovih dijelova znatno su olakšale položaj IX Korpusa.
Za vrijeme bojeva u oblasti Krke, Kupe i Une X Zagrebački korpus razvio je žestoku ofanzivu u Zagorju i na savski komunikacijski sistem čime je znatno potpomagao akcije naših snaga južno od Save.
Sandžak i Istočnu Bosnu neprijatelj je obuhvatio iz doline Drine i Ibra (I-a Alpinska sa 92 motorizovanim brand. pukom i 181-a divizija), doline Save (187-a i I-a dobrovoljačka divizija), doline Bosne (V motorizovana i 369) i sektora Sarajevo—Foča („Princ Eugen“). Snage II Korpusa vrlo su dugo zadržavale neprijatelja istočno od Lima. Ali, jednim iznenadnim prepadom Nijemci su uspjeli da zauzmu neoštećen most na nabujalom Limu i Prijepolju, što je imalo za posljedicu brzo nadiranje Nijemaca jednim krakom preko Pljevalja ka Goraždu a drugim preko Priboja ka Višegradu. Tada V Divizija preuzima izviđačko-zaštitničku ulogu povlačeći se pravcem Višegrad—Rogatica—Olovo. Na Limu i Drini dala je žestok otpor neprijatelju. Ovo koristi II Korpus sa bočnih oslonaca prelazi u protivofanzivu. Sjeverno krilo Korpusa čisti Limsku Dolinu sve do Prijepolja i zauzima Novu Varoš i Ivanjicu; južno krilo Korpusa preuzima ofanzivu ka dolini Morave i Crnogorskom Primorju, a XXIX Divizija oslobađa Ljubinje, Lastvu i vodi žestoke okršaje u Hercegovini koji su znatno doprinijeli borbama u Bosni. Za vrijeme ovih borbi u Sandžaku Južnomoravska operativna grupa, povezana sa snagama Metohije, Kosova i Makedonije, stavila je pod snažne udarce moravsko-vardarsku prugu, odbila ofanzivu bugarskih snaga i potukla četničke bande Draže Mihailovića, koje su sudjelovale s bugarskim trupama.
Decembra mjeseca operacije se prenose na Istočnu Bosnu gdje je izvršena najgušća koncentracija neprijateljskih snaga. Borbe su trajale više od mjesec i po dana. Jedinice III Korpusa, V i XVI Divizije i I Južnomoravske brigade nanijele su neprijatelju ogromne gubitke. Borbe na Han-Pijesku, Ozrenu, Zvijezdi, u dolini Krivaje mogu se uporediti sa herojskim podvizima iz IV i V ofanzive. Zatim sve jedinice ovog sektora prelaze u protuofanzivu. Po zimskom vremenu V Divizija pravi sjajan manevar preko Zvijezde i Konjuha, razbija neprijateljski obruč na Glasincu, ruši komunikaciju Pale—Višegrad i oslobađa Goražde, Foču i Kalinovik. Jedinice III Korpusa, XVI Divizije i I Južnomoravske brigade razbijaju neprijatelja na Ozrenu, Konjuhu, Zvijezdi, Trebavi i Majevići i oslobađaju Posavinu, Semberiju i Birač, tj. cijelu teritoriju kojom su gospodarili prije početka ofanzive.
Dok su još vođene borbe na ostalim sektorima, Nijemci pripremaju ofanzivu na Bosansku Krajinu i Centralnu Bosnu, koje su oblasti namjeravali opkoliti sa svih strana. U dolini Donjeg Vrbasa i rijeke Sane stvarali su jaku polaznu bazu. Početkom decembra otpočinju ofanzivu sa linije Imotski—Knin (118 i 264-a divizija) u pravcu Bugojna i Glamoča, nastojeći da poremete naše operativne veze između susjednih sektora. Pored toga, angažovanjem naših snaga na jugu ovog sektora neprijatelj je htio olakšati brži manevar njegovim trupama sa istoka i sjevera, koje su inače imale da savlađuju težak teren. Ali, ova južna neprijateljska grupa pred snažnim otporom jedinica VIII i jedinica I Korpusa poslije 20-dnevnih borbi zadržana je na liniji Duvno—Šujina—Livno, pretrpjevši ogromne gubitke. Ovo je omogućilo stvaranje jedne jake udarne grupe od jedinica V Korpusa (i manjih dijelova I i VI Korpusa), koje su krajem decembra napale sektor: Banja Luka—Gradiška—Kostajnica—Novi—Bihać—Prijedor. Cilj ove operacije bio je da se uništi ovo važno uporište, gdje je neprijatelj gomilao ratnu tehniku i materijal za napad, da se poremete planovi već iznurenog neprijatelja, da se olakša jedinicama Istočne Bosne prelazak u protuofanzivu. Manevar je uspio. Zaplijenjena je i uništena velika ratna tehnika neprijatelja, a glavna uporišta u Banjoj Luci i Gradiški uništena su. Komunikacije u dolini Sane i Une sve do Bihaća bile su potpuno razorene. Uplašen ovom akcijom neprijatelj na ovom sektoru improvizira brzu ofanzivu. Iz predjela Novske ka Banjoj Luci upućuje 114 motoriziranu diviziju koja je bila na putu za Italiju i 92 mot. brand. puk. Sa linije Derventa—Doboj—Sarajevo—Konjic upućuje I-u dobrovoljačku, I alpinsku, 369, i dijelove divizije „Princ Eugen“. Ofanziva je otpočela 5 januara 1944 god. Pokušaj južne grupe, sa linije Duvno—Livno da ponovno pređe u ofanzivu osujećen je. Isto tako Unska grupa, smoždena u samim garnizonima pod udarcima V Korpusa, nije mogla da se pokrene. Tako se ofanziva na ovom sektoru pretvorila u frontalni pokret. Kod Čađavice IV Divizija u višednevnim borbama razbija jednu njemačku kolonu. Šesta divizija u 15-dnevnim bojevima na sektoru Mrkonjić—Mliništa nanijela je 114-toj diviziji, 92 mot. puku i dijelovima I alpinske divizije osjetne gubitke. Jedanaesta divizija, privlačeći na sebe jake neprijateljske snage iz Centralne Bosne omogućila je Prvoj diviziji da sa sektora Jajce—Travnik jednim vještim i smjelim manevrom preko zapadnih padina Vlašića udari u bok neprijatelja, degažira XI Diviziju i sa njom oslobodi Centralnu Bosnu. Deseta divizija u oblasti Prozora razbija je dijelove divizije „Princ Eugen“ i odbacila ih ka Neretvi.
Za sve vrijeme VI neprijateljske ofanzive, jedinice VI Korpusa i Glavnog štaba Vojvodine napadale su i rušile glavne saobraćajne veze u dolini Save, Drave i Dunava i tako potpomogle trupe ostalih sektora, odbijajući i same nekoliko neprijateljskih lokalnih ofanziva.
Zaključak:
1. U ovoj ofanzivi Nijemci ne samo da nisu ostvarili svoj plan nego su otkrili svoju veliku slabost i nedostatke: slaba borbena vrijednost trupa raznih narodnosti, mnogobrojna dezerterstva, slaba ishrana i odjeća, nesposobnost za operacije van komunikacija. Pa i na samim komunikacijama nalazili su se pred takvim teškoćama koje su tek poslije ogromnih žrtava uspijevali da uklone. Oni su računali na brz uspjeh, a jedva su uspjeli da poslije 4 mjeseca ofanzive, od polovice oktobra do polovice februara, ovladaju uskim primorskim pojasom i zadrže pod svojom kontrolom neke komunikacije koje sa obalskog pojasa vode u unutrašnjost. Pri tome treba imati u vidu da je zimsko vrijeme njima kao tehnički bolje opremljenoj trupi, išlo na ruku.
Mada brojne, njemačke snage u ovoj ofanzivi rasplinule su se po širokim sektorima našeg ratišta i, nailazeći na žestoke otpore naših trupa, gubile su sve više i više zamahu. Tako je njihova završna faza u Centralnoj Bosni i Bosanskoj Krajini bila potpuno bez daha. Jedva su se dočepali zimskih garnizona kojih se grčevito drže. Oni su bili prinuđeni da u toku same ofanzive prelaze na pojedinim sektorima u defanzivu, da bi najzad, bili primorani da uzmu odbrambeni stav na cijelom ratištu Jugoslavije.
2. I ova ofanziva jasno je ocrtala ulogu i značaj naše vojske u sklopu savezničke strategije. Dok su se fašisti povlačili i na istoku i u Italiji, njemačko komandovanje bilo je prinuđeno da protiv naše vojske baci znatne snage. I ne samo to. Naša Armija nosi se u Jugoslaviji sa preko 700.000 njemačkih i satelitskih vojnika, koje bi fašisti znali iskoristiti da ih u tome ne spriječavamo. Jasno je šta bi ovolike, pa i znatno manje snage, značile za ugrožene njemačke frontove na Bugu i u Italiji. I, opravdano, za svaki korak savezničkog napredovanja na ratištima naši borci smatraju da su dali svoj doprinos u krvi i znoju. A od otvaranja drugog fronta u Evropi i napredovanja Crvene armije preko Karpata možemo naslutiti koliko će naša Armija biti strašna za fašiste i njihove satelite na Balkanu.
3. Mada su se borbe razvijale na odjelitim sektorima, osnovna operativna ideja sprovedena je pravilno. Baš ta rastresitost snaga dozvoljavala je našem mladom komandovanju da razvije inicijativu do maksimuma i da dođu do izražaja manevarske kombinacije, koje su operativno povezale sve snage.
Dok je neprijatelj napadao jedan sektor, snage drugog sektora obuhvaćale su ga i neprijatelj se redovno nalazio između dvostrukog vatrenog obruča.
Dakle, naše trupno komandovanje, svojim snalaženjem na terenu, svojom moći rasuđivanja borbene situacije i odlučnošću, položilo je i po šesti put ispit surove ratne škole i pokazalo se dostojnim rukovodiocem velike Narodno-oslobodilačke vojske.
4. I jedinice Narodno-oslobodilačke vojske odlično su položile ispit. Po svojoj izdržljivosti, herojstvu, udarnosti i manevarskoj sposobnosti, dokazale su da su kadre izvojevati pobjedu i obezbijediti svome narodu tekovine ove krvave borbe. I ne samo to. U kolu velikih Saveznika, na lijevom krilu Crvene armije, naša Armija spremna je da izvrši juriš na krvavu fašističku aždaju, kojoj ne preostaje ništa drugo nego — smrt.
Februar 1944.
(Reprodukovano prema: Jovanović, A. Šesta i sedma neprijateljska ofanziva. — Split : „Slobodna Dalmacija“, 1945. — Str. 3–23. — Latinica.)