— Arso Jovanović —
…. Vojska vrijedi onoliko koliko i njene starješine
Geografsko-strategijska važnost položaja naše zemlje, dužina granica (preko 3.000 km.), neprirodnost granica, neprijateljsko držanje skoro svih susjeda koji su pretendovali na pojedine naše pokrajine, nalagali su brz razvoj i napredak vojske u odbrani naših naroda. Mlada država sa prirodnim bogatstvima i dobrim vojnim jezgrom srpska vojska imala je sve uslove da se u vojnom pogledu visoko izdigne. Međutim stvari se u vojničkom pogledu nisu dobro razvijale. Isto onako kako se u unutrašnjoj politici vršio teror nad narodima Jugoslavije, tako se je i u vojsci stvaralo nesnosno stanje. Onakvu ulogu kakvu je u unutrašnjoj politici igrala veliko-srpska hegemonistička klika, takvu je ulogu u našoj vojsci igrala srbijanska solunska oficirska klika. To su na solunskom frontu bili poručnici i kapetančići sa vrlo malo ili nikakvom školom, a koji su u jugoslovenskoj vojsci brzo popali na generalske položaje. Oni su se grčevito držali tih položaja i pod svojom čizmom gazili su sve ono što bi moglo ugroziti te položaje. Bili su netrpeljivi prema svemu onome što nije srbijansko. Crnogorce su mrzeli, prebacujući im da su komunisti. Postoje dvije klase niže škole Vojne akademije u kojima je primljeno samo dva do tri Crnogorca, ma da su se đaci iz te pokrajine zbog nemogućnosti slobodnog školovanja, dobrim djelom javljali za vojnu akademiju. Hrvate su mrzili zbog hrvatskog pitanja i nazivali su ih „frankovcima”. Istina Hrvati su u velikoj meri apstinirali od vojske u čemu stoji velika krivica i do srbijanske hegemonističke klike. Tvrdimo da su srpski oficiri svojim postupcima veliki broj Hrvata oterali u današnju ustašku vojsku. Slovence su nazivali Nijemcima, a Makedonce Bugarima. Samo srbijanski oficiri mogli su se zvati Srbima, dok su se svi ostali morali svrstati u formulu „Jugosloveni”. Pjesme, običaji i kola drugih narodnosti osim srpska — potisnuti su iz vojske. Crnogorsku narodnu pjesmu „Serdar Jole” izvrgli su porugama. Jedan hrvatski oficir u veselom raspoloženju dao je nalog muzici da zasvira jednu hrvatsku pjesmu. Ustaje oficir Srbijanac, prekida muziku i naređuje: Ostavi to švapsko i zasviraj mi ono pusto srpsko — „Zakla joj sina Jovana…”
Na svim položajima u vojsci bili su isključivo srbijanski oficiri, dok su ostali bili na položajima kore hljeba. Umjesto da se razvija organizacija naše vojske, ta srbijanska klika izmišljala je položaje na koje su dolazili njeni generali, a general mora da ima formacijom predviđeni položaj i uz njega sve „prinadležnosti”. Ovim generalima te prinadležnosti, ma da su te bile pozamašne sume, nisu bile dovoljne: Počele su nečuvene krađe u vojsci. Tako niču generalske višekatnice po Beogradu i raznim ljetovalištima. Čim bi se neki general penzionisao, on je obavezno primao položaj direktora neke privredne ustanove ili bi odlazio za velikog župana, bana, ministra, itd. Odavde se vidi koliko je ta klika uticala i na ostale državne poslove. Da bi došli do što više novaca, generali su izmišljali razna putovanja i obilaske. No nikad ni jedan general nije izveo trupu na otvoreni teren, da vidi njenu borbenu sposobnost. Oni su obilazili nužnike, pomijare, kuhinje i hvatali se za slamke ravnjanje cokula i t. d. U tome kaplarskom poslu bili su pravi majstori, — ali ne i majstori ratne vještine. Kako su generalski poslovi bili vrlo unosni, to se i među tom klikom razvija borba za položaje. U tome se služe najnečasnijim sredstvima. Oficiri se pretvaraju u lažove, prevarante, poltrone, ulizice, a oficirske kuće — familije — postaju centar spletkarstva, dobijanja položaja, veza, razvrata. U ovakvom haosu nije se mislilo o odbrani svojih naroda i razvoju vojske, nego samo o ličnom uživanju, bogaćenju, položajima, a vojska kao ustanova služila je samo da se preko nje to dobije. Kod oficira nije ostalo ni trunke onog starog viteštva, karakternosti, samoprijegora, bez kojih osobina ne smije biti vojni starješina.
Oficirski podmladak dolaskom u trupu susretao se sa haosom trupnih i oficirskih intriga. Kao mladi ljudi nisu se mogli oduprijeti tome i oni su obično upadali u to zlo, koje davilo našu vojsku. U starijim oficirima nisu nalazili iskrene drugove. Naprotiv, stariji oficiri bi još u prvim danima svalili na njih cio teret trupne službe. U nemogućnosti da sve to izdrže, veliki dio njih još u ranijim godinama ostao je nesposobanza za službu, drugi dio izbjegavao je službu na razne načine, a treći je biežao iz trupe, koja je postala neka grobnica za mlade ljude.
Na više vojne škole slušaoci su stupali sa raznim „vezama”. Obavezno su morali stupati generalski sinovi i zitovi, a zatim bi se ređala bliža i dalja generalska rodbina. Kao takve, škole nisu mogle dati željene rezultate. Po tim školama slušaoci su postali beskičmenjaci, popustljivci koji nisu smjeli istaći drugo mišljenje od nastavnikova. Dakle umjesto da se razvijaju čvrsti vojnički karakteri za vođenje trupe, iz škola su izašli najslabaviji oficiri koji su za račun svojih položaja sisali krv našoj vojsci. Osim toga po tim školama slušaoci se nisu naoružavali solidnim znanjem, pa se često dešavlo da ti „školovani” oficiri manje znaju nego oni iz trupe. Kao takvi nisu imali nikakvog autoriteta kod trupe i trupnih oficira. Naprotiv postojao je između njih i trupnih starješina veliki jaz. Komandovanje se odvojilo od trupe i ono je mislilo samo na svoje položaje i plate. Trupa je ovim oficirima služila samo kao izlet za komandovanje, da bi dobili viši čin. U stvari oni su samo trupu prezirali.
Država je slala mnoge mlade oficire na više vojno obrazovanje u inostranstvo, naravno, biralo se po generalskoj liniji. Od toga nismo imali nikakve koristi. Ti oficiri su na strani većinom mondenskih živjeli, ne starajući se da nauče nešto od vojničke vještine. Oni koji su došli iz Italije i Njemačke propovjedali su fašizam, a sa prelaskom Jugoslavije u njemačke vode na našim višim školama pojavili su se tumači Hitlera i Musolinija, general Aleksandar Stanković prvi pomoćnik ministra vojske i mornarice u predmetu „Spremna država za rat”. Ti nastavnici oduševljavali su se teorijama munjevitog i totalnog rata, a slušaoci su imali utisak da se nalaze na velikoj generalštabnoj akademiji. Sve su ovo bile pripreme za otvorenu izdaju.
Pogrešno bi bilo, kad bismo pod ovu kritiku stavili cio bivši oficirski kadar. Dobar dio, naročito mlađih oficira nikada nije odobravao ono što se je događalo i radilo u našoj vojsci. No ti oficiri nisu mogli doći do izražaja. Čim bi se pojavio neki slobodoumljivi oficir, odmah bi bio proglašen kao „razorni element” i bacan je u najzabačeniji garnizon ili je odmah uklonjen iz trupe. Uvidjevši otvorenu izdaju, svi mladi oficiri, čim se je ukazala prilika stupili su u borbu za odbranu svojih naroda. Jedan dobar dio poštenih oficira nalazi se u nemačkim i italijanskim koncetracionim logorima. Oni se nisu odazvali pozivima Nedića, Pavelića i Draže Mihailovića za bratoubilački rat. Izdajnički oficiri i ološ bivše jugoslovenske vojske sada služi za Judine pare krvožednom fašizmu po raznim formacijama Draže Mihailovića, Nedića i Pavelića.
Sa napredovanjem ove oficirske klike i njenim uzdizanjem na sve vojničke položaje prenio se zao duh na cjelu našu vojsku, poznatu po svome heroizmu. I sasvim je prirodno što je svaka naša majka zaplakala kad je svoga sina slala u vojsku. Ta je vojska postala mučiteljica naših boraca. Ti mladi ljudi zlostavljani su od svojih starješina na svakom koraku. Skoro svaki pokret vojnika propraćen je pogrdama starješine: gedžo, seljače, budalo. I ono što su mu objašnjavali, starješine su uvijek vršile sa velikom larmom, ljutnjom, psovkom, pa se u tom čudu vojnik teško snalazio. Da bi se pojedine starješine istakle, oni su svoje vojnike često preterano tjerali i izvodili sa njima „dril” koji u sebi nije imao ništa vojničko. Oni su i od vojničke hrane otkidali, da bi okrečili neki klozet, konjušnicu, pomijaru, te da to ljepše izgleda kada bude obilazak vršio neki komandant. Za te svinjarije uslijedila bi odlikovanja, nagrade. Kako vidimo, ne za rad i obuku, nego za podvale, krađe. (Potsjetimo se na današnja odlikovanja i unapređenja koja vrši izbjeglička vlada u Londonu, za „junačko držanje” njenih vitezova u današnjoj narodnooslobodilačkoj borbi).
Sa obukom u našoj vojsci tapkalo se je u mjestu. Ona je izvođena po metodama iz ratova 1875, 1912 i 1913—14 god. Ratna tehnika koračala je brzim tempom. Razvijanje u strelce, trčeći korak i dril u egzercirnim radnjama, to je bilo sve. Pri tome vojnik nije vidio nikakvo savremeno borbeno sredstvo. Bilo je 90% naših vojnika, koji nisu vidjeli borna kola, a poslani su u rat, čije je jedno od najglavnijih oružja tenk. Nije čudo, kada su vojnici po prvi put vidjeli to oružje, što su se sa tom nemani sa golem rukama hvatali u koštac.
Rok službe u vojsci trajao je 18 mjeseci ali je stvarna obuka izvođena samo po šest mjeseci. Sve ostalo vrijeme provođena je u sporednim službama. Umjesto da se uče vojnoj vještini na odbrani svojih naroda, vojnici su dobrim djelom određivani za razne posilne, sobare, lakeje po raznim oficirskim ustanovama, radnike na privatnim oficirskim imanjima. Tako se uzaludno trošio narodni novac na izdržavanju vojske, a ovaj se nije usposobljavao ni u osnovnim vojničkim znanjima. On se u njoj nije osjećao kao u svojoj zajednici — porodici. Služio je ne iz dubine duše, nego što se po zakonu moralo. Naročito vojska je postala mrska u očima boraca, od kada je ona počela da se upotrebljava na ugušivanju raznih radničkih štrajkova, radničkih zborova, demonstracija. A najveće ruglo koje je doživela naša vojska, jeste njeno pretvaranje u koncetracione logore za najbolje sinove naših naroda. Vojnik je zaista uvidio, da je naša vojska bila protivnarodna ustanova. On se je nje plašio, u njoj je bio izlagan porugama, a od zlostavljanja od starješina prijetila mu je i smrtna opasnost. Poznat nam je onaj ironični odgovor vojnika za sve nedaće u vojsci: „Druže, i to spada u red službe”.
Dakle, ovoj oficirskoj kliki uspjelo je da našoj hrabroj vojsci iz minulih balkanskih i svjetskog rata, potpuno slomi borbeni duh i elan. To više nije bila vojska, nego automat bez duše. U austrijskom sistemu oni su uspjeli da zavede pojedine narodnosti i tako stvore još nesnosnije stanje u vojsci.
Što se tiče ratnih planova našeg generalštaba, tu su postojala dva osnovna tipa, ofanzivni i defanzivni ratni plan. Kao tvorevina Versaja, Jugoslavija je od samog početka u svojoj politici zavisila od evropskih velesila. Sve do razdoblja 1933-34 godine, ona je plivala u vodama francuske spoljne politike. Tako je i stvorena političko-vojna kombinacija, Mala Antanta, u sklopu koje je Jugoslavija imala zavojevačke tendencije. Otuda je potekao ofanzivni ratni plan koji je bio sračunat na pojedinačnom uništavanju susjeda: Bugarske, Mađarske, Austrije itd. U sklopu ove političke trebalo je razvijati ofanzivnu doktrinu u našoj vojsci i ovu popuniti odgovarajućom ratnom tehnikom. Međutim, snabdevanje naše vojske ratnim potrebama još očevidnije ilustruje vojno komandovanje.
Mi smo u prvo vrijeme bili skoro kolonija Francuske. Svaki puščani metak, koji smo ispalili na solunskom frontu, platili smo u zlatu kao da taj front nije ništa koristio saveznicima. Za skupe pare dobili smo iz Francuske ratni materijal koji je bio zastario i nije imao nikakvu praktičnu upotrebu. Pored toga Francuzi su u zamjenu za taj ratni materijal iskorišćavali rudna bogatstva naše zemlje. Bilo je i drugih takozvanih „liferacija” ratnog materijala iz inostranstva. To spada u najsramnije tačke našeg generalštaba i vojnog ministarstva. Tu su učinjene grdne krađe, počevši od vojnih ministara pa do poslednjih pisara, koji su razvodili akta, po tim liferacijama. Liferacije ratnog materijala dobijane su za kartaškim stolom (moderno kod generalskih krugova u Beogradu. Liferant koji bi za stolom izgubio više novaca u korist generalskih dama, taj bi i dobio liferaciju. Kćerka generala Marića jedne večeri „dobila” je jedan milion dinara). Ministri su na taj način potpuno zavisili od liferanata i dostavljan nam je najslabiji materijal. Zbog tako slabog materijala na pr. vazduhoplovnog, mi smo u vremenu od 1933—1936 god. imali velike gubitke u našem najsposobnijem letećem osoblju. Ovako stoji u pogledu nabavke topova, mitraljeza, pušaka i ostalog. Naša zemlja izobiluje ratnim bogatstvom ali naš generalštab ništa nije učinio da napravi jednu modernu fabriku oružja u našoj zemlji, nismo mogli napraviti jedinu puščanu cijev sve do 1937 godine, dali smo inostranstvu grdne pare za oružje koje je četiri puta skuplje stajalo nego da smo ga u zemlji izrađivali. Međutim, poznato je upadanje krupnog kapitala u zeničke fabrike i razna druga preduzeća. Mi smo za dugo vremena i svu odjećnu spremu dobijali iz inostranstva. Dakle, preko inostranstva kupovali smo vlastitu vunu, koju je iz zemlje izveo Valda Teokarović i kompanija. Naravno, sve su to bile „povjerljive vojne nabavke i o tome se nije smelo govoriti, da ne bi trpjela odbrana zemlje”. Tako desetkovani krediti za ratnu spremu nisu bili dovoljni da opreme našu vojsku, koja je mogla brojati samo 24 divizije, a s obzirom na brojno stanje mogli smo formirati 40 (25.000×40 jednako je 1.000.000 a ostalo za pomoćne službe). O tenkovima ni riječi u našoj vojsci.
Dakle, naš generalštab pripremao je vojsku za ofanzivne operacije, a ta je vojska, potpuno gola i nenaoružana, stalno čamili oko kasarni. Istina, njeni generali nisu sjedeli skrštenih ruku nego su stalno dejstvovali u „ofanzivnom smislu” — na položaje, dnevnice, obilaske, zloupotrebe. Te neznalice bili su veliki megalomani. Sa velikim samohvaljenjem govorili su o tome šta će uraditi „kad stignu u Peštu Beč i Rim”. Oni su mislili da će tako lako i brzo ugušiti i druge narode kao što su ugušili svoj vlastiti.
Naš generalštab izradio je i defanzivni ratni plan. Osnovna ideja toga ratnog plana bila je: glavnim snagama dočekati neprijatelja na samim državnim granicama, a zatim voditi borbu u strategiskom povlačenju sve do centralnog predela zemlje, Šumadije, bosanske pretplanine — gdje će se dati odlučan udar. Taj ratni plan potiče iz vremena kada Austrija, Mađarska i Bugarska nisu smjele da se oružaju po odredbama Versajskog ugovora o miru. Međutim, vojno politička situacija naše zemlje mijenjala se. Austrija je okupirana od Njemačke, Čehoslovačka je pregažena, Mađarska i Bugarska naoružavaju se i njihovo stupanje na stranu Njemačke je potpuno sigurna stvar. Jugoslavija postaje mamac za Hitlerove i Musolinijeve bande. Ona se nalazi u njihovom „životnom prostoru”. Fašističke vojske naoružavaju se do zuba ubitačnom ratnom tehnikom. Naš generalštab u ovakvoj situaciji, gdje naša zemlja može biti napadnuta sa sviju strana, drži se ovog stereotipnog ratnog plana. Kaplaru vojničkog znanja bilo je jasno da je ovaj ratni plan pogrešan:
1. — Naše granice bile su isuviše dugačke da bi mogle biti zasićene borbenim efektima. Sjeverozapadni dio naše zemlje bio je uvučen u klin između Italije i Austrije—Mađarske. Sve naše komunikacije u savskoj dolini bile su zakošene u odnosu na italijanske i mađarske. Znači, naše snage koje bi se našle u ovome prema sjeverozapadu izduženom kraku mogle bi biti otsječene i ugušene obuhvatom.
2. — Granica u Vojvodini bila je neprirodna i otvorena. Pozadi te granice nalaze se velike rjeke: Drava, Dunav, više kanala, a sami donji tokovi Tise, Tamiša i Begeja bili su podvodni. Prijetila je opasnost da neprijatelj, koji je taktički i tehnički bio superioran, snažnim zamahom nabaci naše glavne snage na ove rijeke i tako ih uništi.
3. — Neprijatelj je raspolagao sa brzim jedinicama, — mi smo imali samo pješake. Probojem granice neprijatelj je mogao brzo upasti u pozadinu, ovu dezorganizovati i prisiliti naše pješadijske djelove, raspoređene duž granice na predaju.
Naši „stratezi” nisu znali da procjene bitne činjenice koje su uslovljavale postavljenje pravilnog ratnog plana. Oni su radili sve po „starom” u duhu ovog ratnog plana preduzeto je kordonsk utvrđivanje graničnih frontova i na to su utrošene grdne sume novaca. Glavni ratni krediti iscrpljeni su na ovo utvrđivanje, tako, je vojska ostala potpuno gola i nenaoružana. Utvrđivanje je skupa stvar, ali je tu po sredi bilo i drugo. Utvrđivanje je postalo najunosniji posao za naše generale. Jedno, što je trebalo dobavljati veliki materijal a prilikom svake nabavke padala je neka „diurina”. Drugo, što ti krediti nisu mogli kontrolisati, jer su objekti „prirodno maskirani” a sa njima i velike novčane sume. Treće, što su iznikle razne komisije za utvrđivanje. Veliki broj generala i viših oficira našao je jedno rentabilno uposlenje. Po cijelu godinu te komisije bile su na terenu i ubirale „bir”. Pored komisija bile su super komisije. Da bi se na terenu duže ostalo jedna komisija napadala je drugu, da projektovanje nije pravilno izvršeno. Tako je i trećakomisija nalazila primjenu, a stvar je ostajala ipak po starome, kako je to postavio neki inžinjerski narednik ili potporučnik.
Moramo priznati da se naš generalštab nalazio pod teškim problemom. Zemlja je bila izložena napadima sa svih strana, a raspoloživa sredstva odbrane, blagodareći zloupotrebama slaba.
No i sa raspoloživim sredstvima moglo se dosta uraditi. Jednim pogledom na kartu Jugoslavije vidi se da rjeka Kupa, Sava, Dunav, Velika Morava, Južna Morava uokviruju najjači planski predio u našoj zemlji. Taj je predio razuđen u bezbroj bila i klanaca vrlo podesnih za odbranu. Tu bi naši pješaci našli najbolje uporište i zaštitu od savremene neprijateljske tehnike. Granične rijeke ovog predela pretstavljaju velike strategijske prepreke, pa je neprijatelju bio nemoguć iznenadan nalet brzim jedinicama. Prema tome, vojna situacija nalagala je da se preduzmu slijedeće mjere:
a) Glavninu naših snaga koncentrisati u planinskom predjelu pozadi navedenih rijeka. Tu je trebalo blagovremeno postaviti sve ratne magazine i radionice, a kraška polja podesiti za aerodrome sa ukrupnim skloništima.
b) Utvrđivanje je trebalo primjeniti po ovom planinskom pojasu pozadi rijeka. Strategijski front bio bi mnogo kraći, a planinski klanci omogućivali su da se ekonomičnim sredstvima utvrđivanje izvede na velikoj dubini bitačke prostorije.
c) Duž državne granice, na važnim operacijskim pravcima, trebalo je primjeniti sistem lakog utvrđivanja, gde bi se nalazili laki izviđačko-zaštitnički djelovi, koji bi omogućili blagovremenu mobilizaciju i koncentraciju glavnih snaga pozadi navedenih rijeka.
Ni jači evropski potresi ne mijenjaju ništa kod naših „stratega”. Poljska nestaje. Dolaze na red niz zapadno evropskih zemalja. Hitler preko Mađarske ulazi u Rumuniju. Naš generalštab reagira sa krpljenjem toga do sada smatranog prijateljskog fronta sa jednom pješadijskom i konjičkom divizijom, razvodnjavajući još više ionako loš ratni plan. Utvrđivanje granica i dalje se produžuje i sve se pare na to daju. Ne preduzimaju se nikakve efikasne odbrambene mjere. Sve vojne škole rade i na njima propovjedaju teorije totalnog i munjevitog rata. Naša oficirska klika redovno se viđa na korzou i po zabavama. U Oficirskom domu po nalogu ministra vojske i mornarice Bogoljuba Ilića prikazuju se filmovi fašističkih zverstava na Zapadu. U vojci se rastura Ljotićev bilten. Otvoreno se pada u izdaju.
Generalštab je u ovo poslednje vrijeme pribjegavao takozvanom aktiviranju pojedinih jedinica. Ovim aktiviranjem htjela se zavarati rodoljubiva javnost, kako se naša vojska sprema za odbranu zemlje. Da se ne bi Hitler naljutio, aktivirane su jedinice u dubokoj pozadini, tako da one za slučaj neprijateljske invazije ne bi uopće stigle na intervenišu. Aktiviranjem jedinica otkrila se sva naša vojnička golotinja i slabost. Ne samo da nismo imali dovoljno pušaka za naše borce, nego nismo imali ni hrane, ni obuće, ni odjeće. Međutim puni vozovi izvozili su hranu, konje, stoku za Njemačku.
Hitler je već bio donio odluku da napadne SSSR. U napadu njegovo južno, balkansko krilo nije bilo sigurno. Hitleru je bilo poznato da je narod u Jugoslaviji protiv fašizma i izdaje svojih vođa. Grčka je u protivofanzivi odbacila italijansku vojsku i ozbiljno je ugrozila, tako da se je u Albaniji nalazila pred katastrofom. Hitlerov vazal Musolini nije više bio u stanju da „uredi” Balkan. Doklegod se držala grčka komunikacija Sredozemnog Mora, bila je slobodna za saveznike. Preko Grčke mogla je uslijediti i saveznička intervencija, kada bi i Turska mogla promijeniti stav neutralnosti. Da bi riješio situaciju na Balkanu u svoju korist, Hitler je skoncentrisao svoje glavne snage u Bugarskoj. Nama je prijetila smrtna opasnost. Vojnički razlozi diktovali su da naš generalštab odgovori slijedećim mjerama:
1. — Izvršiti mobilizaciju svih svojih snaga.
2. — Uz sadejstvo grčkih snaga likvidirati italijansku armiju u Albaniji i tako osloboditi svoje zaleđe spajajući se sa grčkom vojskom. Tako bi se dobila sigurna veza sa saveznicima, a grčka vojska bi se upotrebila na front prema Bugarskoj, u jugoslovenskoj Makedoniji.
3. — Donijeti korjenite izmjene u ratnom planu, to jest glavnu odbranu prenijeti na prostor južno od Save i Dunava i zapadno od Velike i Južne Morave.
4. — Odbranu prenositi ka Dinarsko—Šarskom sistemu. Naše snage, postavljene bočno u odnosu na Hitlerov pravac ka Grčkoj, najbolje bi branile Grčku, a preko nje i veze sa saveznicima. U tim planinskim masivima naša armija, vodeći rat po principima partizanske strategije, o kojoj naš generalštab nije imao ni pojma, mogla bi dugo izdržati. A o njenom konačnom uništenju ne bi moglo biti ni riječi. Hitleru se je žurilo. On je morao brzo skoncentrisati sve svoje snage na Istočni front, gdje se nadao postići rješenje još u 1941 god. U takvoj situaciji on nije imao ni snage ni vremena za vođenje gerilskog rata u Jugoslaviji. Dakle, jugoslovenska vojska trebalo je davanjem otpora da dobije u vremenu, pa bi se vojno-politička situacija izmijenila u njenu korist. Od kakve važnosti bi to bilo ne treba diskutovati. Umjesto svega toga naša vojno-politička izdajnička klika potpisala je u Beču sporazum o kapitulaciji. Današnja Bugarska, Rumunija i Mađarska pružaju nam sliku kako bi izgledala naša zemlja po tome sporazumu. Vojnički tekst te kapitulacije glasi:
1. — Veličina jugoslovenske vojske po kasarnama ne smije prelaziti mirnodopske efektive (80.000).
2. — Glavne jugoslovenske železnice stavljaju se na raspoloženje njemačke vojske. Jugoslovenski vojnički garnizoni moraju biti udaljeni najmanje 5 km od željezničkih pruga.
3. — Njemačke trupe mogu u vojničkom pogledu koristiti teritoriju Makedonije. (Ovo im je trebalo za napad na hrabru grčku vojsku).
Šta sve znači ova vojnička kapitulacija i bez njenog političkog prirepka, koji nije bio bolji, svakome mora biti jasno. Naravno, naš narod nije primio ovu sramnu kapitulaciju. Listom se digao protiv nje. Svima nama još su u svježoj uspomeni one bučne demonstracije u Beogradu i cijeloj zemlji. Ovo je imalo za posledicu državni udar od 27 marta. Došla je na vlast jedna kolebljiva vlada, koja je za to kratko vrijeme počinila niz vojničkih i političkih grešaka.
1. — Na vojnoj upravi zadržala je sva petokolonaška lica. Generali Milan Nedić, Ljubomir Marić, poznati petokolonaši i gulikože, komandovali su sa po jednom armijskom grupom.
2. — Umjesto da odmah naredi mobilizaciju, ona određuje 3 april kao prvi dan mobilizacije i tako je propustila 6 dragocjenih dana. To je jedna neoprostiva greška koja je potjecala iz kolebljivosti vlade. I ova je vlada upućivala Hitleru miroljubiva pisma i uvjeravala ga u svoju lojalnost. Upravo generalštab nije ni proglasilo mobilizaciju nego famozno aktiviranje koje nije identično sa mobilizacijom. Otuda ona velika lutanja vojnih obveznika u pozadini koji nisu znali da nađu svoje jedinice.
3. — Vlada i generalštab ništa ne učiniše da izmjene ratni plan i pravilno grupišu vojsku. Po tome planu skoro svi naši ratni magazini bili su sjeverno od Save i Dunava i istočno od Morave. Otuda oni veliki transporti ratnog materijala neposredno pred sam sukob. Umjesto da se naša vojska hitno prevozi na front, prevozila se slama i sijeno. Izdaja je cvjetala na sve strane.
Hitleru se je žurilo i 6 aprila bez objave rata napada je Jugoslaviju. On je izabrao glavni operacijski pravac: Ćustendil—Kriva Palanka—Skoplje—Kosovska Mitrovica. Time je želio postići slijedeće:
1. — Odvojiti jugoslovensku od grčke vojske i posebno ih tući. Spajanjem tih vojski mogao se Hitleru pružiti duži otpor za vrijeme kojega bi mogla prispjeti i saveznička intervencija. Hitler je to htio u osnovi da spriječi.
2. — Poduhvatiti jugoslovensku vojsku sa južnog najosetljivijeg krila, ne dozvoljavajući joj da se povuče i brani u planinskom masivu.
3. — Degažirati tučenu italijansku vojsku, uništenjem glavnih grčkih snaga, koje su bile u Albaniji, ne dozvoliti tim snagama da se povuku ka jugu Grčke i tako prekratiti otpor ove herojske vojske. (Zaista jugoslovenskom izdajom, grčka vojska dovedena je u vrlo tešku situaciju, Grčki generalštab mislio je da će Jugosloveni dati jači otpor, pa nije naredio povlačenje svojih snaga iz Albanije. Kad je primijetio jugoslovensku izdaju, već je bilo kasno. Grčka armija napadnuta je s leđa sa jugoslovenske teritorije).
Jugoslovenski generalštab izvršio je strategijski razvod duž samih državnih granica. On je uvidio da je zakasnio sa mobilizacijom i strategijskim razvodom, a opet je tvrdoglavo gurao vojsku ka granici. A ta vojska bila je gola, bez oružja i nepotpuno mobilisana. Sve to je išlo u račun Hitleru. On je presretao naše jedinice u pokretu i brzo ih zarobljavao. Rat je otpočeo zorom 6. aprila, a Niemci su već ujutro bili u Skoplju, a 9 u Kosovskoj Mitrovici, 10 u Zagrebu. Velikosrpska hegemonistička klika krivi Hrvate za poraz. To treba odbiti, kao najordinarniju laž. U izgradnji vojske, njenoj opremi, izradi ratnih planova učestvovali su samo velikosrpski generali, a ne Hrvati. Osim toga, Srbija je prije pala nego Hrvatska. Da se duže održao front u Srbiji stanje na hrvatskom ratištu ne bi se tako loše razvijalo. Više je bilo srpskih izdajnika u Beogradu, nego hrvatskih u Zagrebu. Pavelića i njegovu hordu odgojili su Niemci i Italijani, dok se u Beogradu podizala naša izdajnička klika, koja i dan danas vrši izdaju — jedni iz Beograda, a drugi iz izbjegličkog gnijezda u Londonu.
15 aprila u 9,25 časova potpisana je sramna kapitulacija o predaji jugoslovenske vojske i cjelog njenog ratnog materijala njemačkim fašističkim bandama. Kad je ovo došlo, jedan komandant armije uzviknuo je: „O, velikom Bogu hvala!” Prema tome, mi ne možemo govoriti o nekim ratnim operacijama kojih nije ni bilo, nego naprosto o dokumentima izdaje. Dok su naše jedinice išle put granice, dotle se naša Vrhovna komanda pakovala u Beogradu puneći oficirske sanduke raznim specijalitetima. (Trebalo je prelaziti jednu rijeku. Nismo imali mostovnog materijala, duhovito je uzviknuo jedan podoficir: „Dajte oficirske sanduke, jer je komora prepuna njih”.) Napad fašističkih bombardera 6 aprila ujutro natjerao je Vrhovnu komandu da što prije pobjegne iz Beograda. Po običaju sklonila se u lijepom letovalištu Banji Koviljači. Iz toga ljetovališta ona nije imala veze ni sa jednom armijom, niti armijskom grupom. Nažalost, u ovom ljetovalištu nije uspjela da se ugodno smjesti, jer se vrlo brzo opet dala u bježanje dok njeni ostaci nisu prenijeti našim bombarderima u Englesku.
Napad na Beograd značio je i kraj naše vojske. Generali nisu više mislili na vojsku, nego na to, što je bilo sa njihovim kućama u Beogradu. Jedan komandant armije muči se pola dana da dobije telefonsku vezu sa Beogradom. Najzad je dobio. Očekivalo se da traži pomoć za svoj probijeni front, međutim on je pitao: „Da li je razrušena kuća u Svetosavskoj ulici bro 22”.
Naši pukovi išli su na front praznih pušaka. Tražili municiju, ali magaziner odgovara, da nije dobio naređenje za mobilizaciju, pa je ne smije izdati. Drugi magaziner zatvorio je artilerijsku municiju i pobjegao, a komandir ne smije da razbije vrata, nego traži objašnjenje od armijskog štaba. Otpočele su granične borbe. Svi pukovi izvještavaju, da im mitraljezi ne mogu dejstvovati jer su im pokretni djelovi premazani nekim čvrstim mazivom. Jedan komandant divizije traži artiljerijsku municiju. Šalje mu se kamionom, ali neki petokolonaš prije vremena ruši most i tako municija ne stiže na vrijeme. Sa svih strana, od svih jedinica stižu izveštaji: nemamo cokula, nemamo šatorskih krila, nemamo kajiševa za puške, nemamo municije i nemamo hrane, nemamo tovarne stoke. To je bila prava ludnica, a ne jedna vojska, koja se dugo spremala za rat, a za čiju je spremu narod davao poslednji svoj zalogaj. Navalili su njemački tenkovi, par protukolskih topova još leži u magazinu, jer nema tegleće stoke za njihovu zapregu. Za sva ova pitanja nikad se nisu mogla dobiti objašnjenja od uvaženog komandanta, koji se nije vadio iz betonskog protivavionskog skloništa. Ali kada je onaj javio da nastupaju njemački tenkovi i da topove ne može izvući na položaj, komandant se živo zainteresovao. I tenkovi tek što su prošli Pirot, a uvaženi štab pobjegao je iz Niške Banje (opet je banja komandno mjesto) ravno u Kraljevo, daleko od fronta svojih jedinica preko 250 km. Ilija Brašić, komandant južne armijske grupe i poznati „strateg” pobjegao je iz Skoplja pravo u Andrijevicu u Crnoj Gori, 350 km. daleko. Ovo su jedinstveni slučaji u istoriji ratovanja. Dok su tako štabovi bježali dotle su naši goloruki vojnici svojim grudima dočekivali njemačke tenkove, skakali na njih i za gušu se hvatali sa Nijemcima. Tako je bilo herojsko držanje naše Topličke divizije na frontu oko Pirota. Tu su sva tri pješadijska puka, bez zaštite artiljerije i protivtenkovskih oruđa, prijegaženi od njemačkih tenkova. Nijedan vojnik nije htio da otstupi sa položaja (i okoreli fašistički zlikovci divili su se ovome junaštvu naših vojnika i na mjestima ovih herojskih borbi položili vijence). Štab divizije je sramno ostavio svoje vojnike na položaju, a on je kamionima stigao armijski štab u Kraljevu i umjesto da se ovi dezerteri strijeljaju (tako je trebalo postupiti i sa armijskim štabom), oni su upućeni u Sarajevo. Ovo je samo jedna od pojava na svim frontovima i kod svih jedinica. U Kraljevu je bio pravi haos. Tu je bio zbjeg oficira. U jednoj zgradi, gdje je bila smještena komanda žične mreže Šumadijske divizije, bilo je preko 30 generalštabnih oficira. Baš ti ljudi čije je školovanje najviše koštalo naš narod i koji su bili pozvani da se bore i vode svoje jedinice, prednjačili su u bježanju. U susjednoj sobi jedno generalsko društvo igralo je „Poker” partiju, a vojnici su im u avliji pripremali pečene prasiće. Jedan vitak generalštabni potpukovnik, kicoški odjeven mučio se da dobije vezu sa Beogradom. Mislili smo radi službenih stvari. Međutim, po odlomcima jednostranog govora on se izvinjavao svojoj dragani što je nije prije bombardovanja izveo iz Beograda. Obećao joj je poslati sigurna kola i pouzdanog šofera, a za tim je dodao: Imaćemo dugu vožnju — čak do mora. (Mislio je na bjekstvo u Englesku, što su mu prekratili njemački tenkisti sjeverno od Višegrada). Dakle, dok su naši ranjenici ležali u lokvama krvi na bojnom polju, dotle su se autima vozile oficirske ljubavnice.
Nastavilo se sa bježanjem. Nijemci nastupaju bez ikakvog otpora. Ni jedan put, ni jedan most nije bio porušen. (Rušenjem dva mosta kod Beograda, ostao je treći najvažniji). Rušenje je samo demonstrativnog karaktera. Trebalo je samo porušiti komunikacije i njemačke motorizovane jedinice ni za mjesec dana ne bi se mogle probiti kroz naše klance. Potsjetimo se samo da je naš Kozarski partizanski odred neznatne jačine mjeseca vodio žestoke uspješne borbe sa 30.000 fašističkih razbojnika. Velika jugoslovenska vojska kapitulirala je za 9 dana, od kojih su bila 3 kišna i Nijemci nisu mogli napredovati brzim jedinicama. Tako je završeno jedno sramno izdajničko poglavlje istorije naših naroda. Herojska borba Narodnooslobodilačke partizanske vojske osvetiće i oslobodiće naš napaćeni narod i izdajnike kazniti.
Arso P. Jovanović
načelnik Vrhovnog štaba
NOV i POJ
(Reprodukovano prema: Jovanović, A. Vojni slom Jugoslavije. — Skoplje : [b.i.], 1945. — Str. 3–24. — Ćirilica.)