Arso Jovanović i danas ostaje, gotovo 120 godina nakon svog rođenja i 80 godina nakon svoje smrti, jedna od najmisterioznijih ličnosti u istoriji Jugoslavije 20. vijeka. Kratki biografski prikaz na kraju ove knjige govori o njegovom opštem značaju, dok ovaj uvod mora postaviti ključno metodološko pitanje: šta možemo saznati o jednoj mistifikovanoj ličnosti iz njenih sopstvenih zapisa? Štaviše, šta možemo naučiti o ratnom komandantu iz načina na koji pristupa široj naraciji rata u kojem je učestvovao? Ovdje čitalac vidi vojnika u njegovom prirodnom okruženju, da tako kažemo, kako rasvjetljava svoje stavove o profesionalnim problemima. No među tim redovima nalaze se i upečatljivi djelovi koji otkrivaju čovjekov pogled na svijet.
Pored ovih opštih uvida, postoje i upečatljive fizičke osobine teksta. Prvobitno sastavljena iz mješavine brošura na ćiriličnom i latiničnom pismu, ova knjiga donijela je odluku o standardizaciji. S druge strane, Arsova ortografija je jedinstvena — mješavina ijekavskog i ekavskog izgovora, povremena upotreba dijalekatske terminologije, sitne greške prema standardizovanim normama, kao i izostavljanje slova prema tadašnjem pravopisu, poput slova „j” u riječima istorijska ili armijska; stoga se čitalac susrijeće s oblicima istoriska i armiska. Ove osobenosti nesumnjivo potiču iz njegovog crnogorskog porijekla, u kombinaciji s beogradskim obrazovanjem, godinama ratnog iskustva i poslijeratnim oficirskim položajem. Kao sasvim prirodan odraz njegovih životnih okolnosti, i zapravo vrlo zanimljiva odlika ove knjige, odlučili smo da sve ostavimo onako kako je on to objavio.
Počinjemo s njegovim temeljnim, sveobuhvatnim djelom Pregled narodnooslobodilačke borbe, u kojem nalazimo generalova obrazloženja rata i zasluge za koje je vjerovao da su njime stečene. On objašnjava da su jugoslovenski narodi, vezani za svoje borbene tradicije i čast, u Komunističkoj partiji — tijesno povezanoj sa Sovjetskom Rusijom i njenim ogromnim snagama — pronašli svoj spasonosni put. Narodnooslobodilačka vojska, po njegovom viđenju, bila je jedina koherentna savezničarska sila i odigrala časnu ulogu u borbi protiv nacifašističke „tvrđave Evrope” pod vođstvom Hitlera, dok je „Dražina vojska” zapravo predstavljala niz rasutih i nedisciplinovanih „bandi”. Ove stranice vode čitaoca kroz početak ustanka u ljeto 1941. godine, čuvenih sedam neprijateljskih ofanziva, Beogradsku operaciju i završne operacije za oslobođenje otadžbine, pri čemu su posljednje dvije prikazane u sadejstvu sa Crvenom armijom i Bugarskom vojskom. U ovaj dio uključeno je i jedanaest vojnih skica koje prikazuju razmjere i kretanje operacija NOVJ.
U Arsovom drugom i trećem djelu predstavljenom ovdje, Ustanak u Crnoj Gori i Bitka za Pljevlja, čitalac dobija znatno neobrađeniju, siroviju sliku čovjeka oblikovanog svojim zavičajem i koji mu istovremeno doprinosi. On predstavlja Crnogorce kao žedne ustanka kao što je čovjek žedan vode, kao primjere takozvanog „običnog junaštva”, duboko uvjerene da će Rusija prevladati njemački napad. Piše sasvim jednostavno: „Bila je redovna pojava da su nas u toku najtežih borbi seljaci pitali ’zna li Rusija za ovu našu borbu’, izražavajući time uvjerenje da naša borba, ma kako bila teška, uz podršku Rusije mora biti pobjedonosna.” Ovaj masovni entuzijazam, kaže on, doveo je do brzih ljetnjih oslobodilačkih operacija širom Crne Gore, sem Cetinja, Podgorice i Nikšića. Kako i sam naslov ukazuje, iznosi i svoje viđenje ozloglašene Bitke za Pljevlja u noći 1. decembra 1941. godine, za koju je tek posthumno optužen kao za „katastrofalnu operaciju”. Ovdje Arso priznaje operativne propuste i poraz u bici, no takođe ističe elitne talijanske utvrde, relativni uspjeh s obzirom na nesrazmjer u naoružanju, kao i visok broj poginulih i ranjenih talijanskih vojnika. Dodatni faktor koji treba uzeti u obzir jeste da je u to vrijeme međunarodna situacija i dalje bila vrlo nepovoljna po savezničke snage, te da je svaka smjela ofanzivna operacija protiv elitnih vojnih jedinica Osovine nužno nosila visoku cijenu.
Njegova dva djela Šesta neprijateljska ofanziva i Sedma neprijateljska ofanziva usredsređuju se na vojno-operativne aspekte: prvo, njemačkih napada tokom zime 1943–44. na NOVJ duž čitavog dinarskog pojasa, i drugo, završnih napada na NOVJ u zapadnoj Bosni, uključujući čuveni Desant na Drvar. U njemačkoj istoriografiji ove operacije poznate su kao Operacija Kugelblic i Operacija Reselšprung. Prema Arsu, prva je imala za cilj osiguravanje jadranske obale nakon poraza fašističke Italije, dok je druga imala za cilj odsijecanje glave rukovodstvu Narodnooslobodilačkog pokreta, uključujući fizičku likvidaciju Josipa Broza Tita. Obje njemačke operacije nijesu uspjele da ostvare svoje ciljeve, a Arso to predstavlja kao trijumf kroz koji se NOVJ očvrsnula i stekla ugled u očima svijeta kao ozbiljna i formirajuća savezničarska nacionalna vojska, sposobna da izdrži teška iskušenja i doprinese pobjedi.
U njegovoj izuzetno zanimljivoj ratnoj direktivi, skrivenoj u arhivama sve do devedesetih godina i koju je pronašao vojni istoričar Ivan Matović, O stanju u Sloveniji, čitalac dobija uvid u Arsovo vrijeme provedeno u Sloveniji s Osvobodilnim frontom, gdje je bio poslat da reorganizuje vojsku u najzapadnijem dijelu Jugoslavije. U ovom pismu svom Vrhovnom komandantu Josipu Brozu Titu, koje najvjerovatnije datira iz decembra 1942. godine, Arso obavještava Vrhovni štab o mjerama koje je preduzeo kako bi slovenačke jedinice postavio na jedinstvenu taktičku osnovu, o onome što je smatrao brojnim političkim greškama u dopuštanju katolicima unutar OF-a da vrše svoj uticaj, kao i o očigledno niskom moralu jedinica u to vrijeme. Takođe je značajno njegovo jasno protivljenje vojnoj orijentaciji „druga Bevca” (pseudonim Edvarda Kardelja). On piše: „Interesantno je da Bevc nije zadržao nikakvu funkciju u Glavnom štabu. On je to sve prepustio drugima, a sam se zakopao u ljubljanski ’bunker’, kako ovi drugovi nazivaju njihova skloništa u Ljubljani.” Ovdje se vidi Arsov stav ne kao apstraktnog komuniste, već kao nekoga ko preferira komunističku ideologiju zbog njene monolitnosti i koherentnosti kao mobilizacijskog faktora unutar vojnih jedinica. Takođe, tekst omogućava čitaocu uvid u jedan od njegovih ratnih sukoba s političkim rukovodstvom KPJ.
Međutim, možda najzanimljiviji tekst u ovoj knjizi jeste Istoriski put naše armije. Objavljen približno u vrijeme završnih operacija, Arso refleksivno piše da je upravo u NOVJ prvi put stvoreno jedinstvo, a možda još važnije i „monolitnost”. On osvjetljava svoje viđenje ratnih dostignuća svoje vojske, uključujući i tvrdnju da je eliminisano ukupno 750.500 vojnika sila Osovine. Kao i u drugim tekstovima, ovdje stavlja jugoslovenski aspekt u središte savezničke pobjede. No nije samo to. On takođe preuzima ulogu načelnika Generalštaba nove Jugoslovenske armije i izlaže stav da moralno-politička svijest treba da bude sekundarna u odnosu na vojni profesionalizam, tehničku osposobljenost i umijeće komandovanja. Arso navodi: „Osećanje vojničke dužnosti i časti mora biti najveći zakon svakog vojnika.” Iz ovog autentičnog primarnog izvora dobija se jasan uvid u to koliko je Arso davao primat vojsci kao profesionalnoj sili, kako u međunarodnim tako i u unutrašnjim okolnostima, kao i u izgradnji nove Jugoslavije. Riječ je o tekstu koji istovremeno sadrži izrazite političke kontinuitete s ratnim rukovodstvom, no i određene napetosti u odnosu na njega.
Na kraju, zaključujemo s djelom Tito — organizator i strateg naše armije, u kojem Arso daje svoj doprinos kultu ličnosti Tita, lično mu pripisujući gotovo sve ratne uspjehe i ističući njegovu genijalnost. Možda je to relevantno prije svega kao pokazatelj duha vremena čitaocu, u kojem niko ko je imao ambicije da služi novoj jugoslovenskoj državi nije mogao izbjeći neprestane pohvale karakteristične za jedan „kadar”. Ipak, to takođe pokazuje komandanta koji je, u svakom slučaju i uprkos kasnijim tvrdnjama, prije svega bio odan i pun poštovanja prema svom Vrhovnom komandantu.
U ovom kratkom uvodu najvažnije pitanje tek treba da bude postavljeno: I šta iz toga slijedi? Ova mala zbirka radova, koja se pojavljuje u štampi prvi put nakon 80 godina — obezbijeđena kroz godine traganja, pitanja, usluga i beskrajnih sati nailaženja na slijepe ulice — prije svega je, i makar na neko vrijeme, spasena iz ponora zaborava koji vrijeme može donijeti. Sve materijalno propada i vene ukoliko čovjek ne prepozna vrijednost i ne sačuva je. Pored toga, ne treba zanemariti ni decenije u kojima su ovi radovi bili u najmanju ruku potisnuti, a u najgorem slučaju zabranjeni.
Drugo, čitalac će dobiti uvid u davno zaboravljenog vojnika, komandanta savezničke vojne sile tokom sve četiri godine rata — ne kroz riječi drugih, već kroz njegove sopstvene. Takođe će moći da sagleda jedan aspekt Arsovog ukupnog rada i stekne jasniju sliku o njemu kao ličnosti. Istina je — krajnje je vrijeme da se istorijski narativi oslobode jednostranih tumačenja kada je riječ o složenim ljudima. Ovi radovi sami po sebi dovode u pitanje prikaz kraljevskog oficira, neefikasnog partizanskog komandanta, navodno regrutovanog od strane NKVD-a tokom boravka u Moskvi, osramoćenog pred istorijom i otadžbinom bijegom preko granice kod Vršca u zagrljaj sovjetskih gospodara. Svakako, ovo izaziva čitaoca da proširi svoje vidike i da ponovo pokrene misaoni dijalog s najjednostavnijim, a ipak nedovoljno odgovorenim pitanjem: Ko je bio Arso Jovanović?
Nažalost, Izdavačka kuća Sava nije bila u mogućnosti da obezbijedi ostale objavljene radove Arsa Jovanovića za ovo izdanje. Vojni istoričar Matović, u svojoj biografiji Arsa pod naslovom Vojskovođa s oreolom mučenika, sastavio je bibliografiju njegovih knjiga i brošura, priloga u časopisima, lekcija i novinskih članaka, na strani 837. Ona je ponovo štampana na kraju ove knjige. Bili bismo vrlo zadovoljni da u budućnosti sarađujemo sa svima koji bi mogli pomoći da se pronađu neka od tih izdanja i doprinesu sklapanju istorijske slagalice života ovog generala, koja, nažalost, i dalje ostaje u sjeni.
Ivan Rimac
Izdavač